autor:

Vesna Parun. U mojoj svijesti to ime zvuči magično, jer uz njega su vezana neka od mojih najsnažnijih sjećanja još tamo od srednje škole, kad su mi riječi pjesnikinje određivale zaljubljivu svakodnevicu. Ponosno sam po njenom prezimenu tada sve nekako proživljavao – parunovski, jer bio sam opčinjeno zagledan u nju i njenu zvijezdu Štitnjaču, kako ju je sama nazivala. Pohodio sam promocije knjiga i poneka javna čitanja te bio nespretan u tim kratkim susretima iz kojih je uvijek zračila njena britkost i oštrina misli.

Vesna Parun je mnogo značila ovom gay klincu, jer je i sam bio zajebant, onako parunovski.
Neka Ti je laka zemlja, draga gospođo Vesna.

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Foto: glasistre.hr