autor:

Gordanu Duhačeku krajem 2009. godine izašla je knjiga „Destruktivna kritika“ u izdanju Domina. Duhaček inače kao novinar Radija 101 prati kulturnu i književnu scenu, a nekoliko je godina i sam zanimljiv medijima zbog svog angažmana u aktivizmu i organizaciji Pridea.

„Mislim da sam u aktivizmu predugo prisutan, još od 2006. godine, pa zato i od sljedeće godine više ne namjeravam biti. Ne da mi se. Odslužio sam svoje, nadam se. No, na ove četiri godine gledam s priličnim zadovoljstvom i smatram da je učinjen vidljiv napredak, ponajviše u organizaciji, percepciji i važnosti Pridea kao ključnog nacionalnog LGBTIQ događaja, ali i kao aktivističke ekipe ljudi s kojima se mnogi ne slažu, ali zato znaju da na nas mogu računati. Pride je u posljednje dvije godine napravljen s idejom da ono što mislimo također javno govorimo i radimo, te da sve ono što najavimo – ostvarimo. Sviđalo se to širokim pederskim masama ili ne. Drago mi je što sam i ja malo pomogao u svemu tome“, kaže Duhaček o svojem aktivističkom angažmanu i dodaje da je Hrvatska je u cijeloj gay priči negdje gdje su Europa i Amerika bile sedamdesetih. „Općenito sam prilično optimističan oko razvoja događaja, iako taj optimizam ne temeljim na domovinskoj gay zajednici, koja je i dalje većinom zaljubljena u svoja četiri zida i u kojoj neke temeljne stvari, koje su drugdje odavno aksiomi, kao što su coming out, Pride, gay identitet i slično, i dalje nepojmljive. A meni se fakat više ne da nikome objašnjavati da su dva plus dva četiri, pa se nadam da će to odraditi neke nove generacije“, tvrdi Duhaček.

Koliko je knjiga „Destruktivna kritika—pederske priče“ u stvari autobiografska? „Sve je izmišljeno, osim činjenica. Dakle, ta knjiga nije autobiografska, iako se nisam ustručavao koristiti sve što mi je ikada palo na pamet ili što sam čuo ili što sam doživio. Ali sve to je, ponekad i bezobzirno, iskorišteno za priču koju sam htio napisati. Autobiografskog ima najviše u emocijama likova, kao i njihovim psihičkim stanjima, no u opisanim događajima tek sporadično. Tako da odmah mogu reći da moja mama nije umrla, nego je na moju veliku sreću i zadovoljstvo živa i zdrava, a i napominjem da se nisam nikada ispovraćao po nekome za vrijeme seksa, što se također može naći u jednoj priči“, pojašnjava Duhaček.

Sve su knjige domaćih autora (a tu uključujem i bosanske i srpske) o gay temi ispovjednog karaktera – zašto?  „Iskreno se nadam da “Destruktivna kritika” u sebi ne sadrži ni trunku ispovjednosti, jer samo se grijesi ispovijedaju, a pederluk, ako ga se već ne smatra vrlinom, zasigurno nije ništa (po)grešno. Ispovjedna intonacija prisutna je u tim djelima vjerojatno i zbog toga što su ih pisali ljudi iz jedne starije generacije, čija su iskustva gay života prožeta skrivanjem, nevidljivošću, mnogo perfidnijom općom homofobijom. Sve te knjige, a pretpostavljam da pitaš za djela poput “Staklenca”, “Berlinskog ručnika” i “Na mom Ikea kauču”, imaju veliki kulturološki značaj, jer važno je biti prvi i probiti led, ali nisu baš dobra književnost. No, kako se u Hrvatskoj objavljuje toliko ne baš dobre književnosti, ne vidim zašto barem neki dio od svega toga ne bi bio gay tematike“, odgovara Gordan Duhaček i dodaje da mu je „oduvijek bilo nekako cool što sam peder, pa čak i dok nisam bio sam sa sobom načisto u vezi svega“.

„Recimo, imao sam i ja onu obaveznu biseksualnu fazu, u kojoj se mnogi homoseksualci u Hrvatskoj zadrže cijeli život. Ja sam je apsolvirao do kraja tinejdžerskih godina, hvala Bogu. Jednostavno sam shvatio da mi moj pederluk otvara čitave svjetove kojih inače ne bih bio uopće svjestan, od umjetnosti preko poimanja društva i svijeta u kojem živim pa sve do najobičnijih svakodnevnih sitnica. Pa se isti stav prelio i u moje prozne tekstove. Naravno da sam pisao radikalno neapologetski – kome i zbog čega bih se trebao ispričavati, umiljavati, pa čak i objašnjavati zato što sam peder? Moja tajna ambicija u vezi “Destruktivne kritike” i nije toliko književna, nego da će na tu knjigu možda naletiti neki petnaestogodišnji peder kojega sve to još muči, pročitati je i pomisliti: ‘Yeah, baby, yeah, baš je okej biti gej’“, zaključuje Duhaček.

Foto: QueerZagreb/Darko Vaupotić