FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

U prekidu su svi ravnopravni

objavljeno:

17. 03. 2011.
U prekidu su svi ravnopravni

autor:



Čini se da ima više smisla vjerovati u postojanje vanzemaljaca ili čak boga, nego u to da je osoba s kojom ste u vezi osoba s kojom ćete provesti život. Sjetite se samo koliko ste puta do sada za različite ljude vjerovali da je ona ili on „the one“, vaša druga i savršena polovica. Koliko puta ste u centru svoga svemira imali sjajnu zvijezdu oko koje su se vrtjeli svi vaši planeti, a koja je s vremenom ili naglo izgubila sjaj, potamnila i konačno se ugasila? Nakon što odu iz vaših života, nikad sa sobom ne odnesu svu svoju prtljagu. Neki se vole riješiti svega što ih na neku bivšu „zvijezdu“ podsjeća, očistiti teren i krenuti dalje, u nove ljubavne pobjede i poraze. Drugi ostave te podsjetnike, za uspomenu ili pak iz praktičnih razloga. I sama još uvijek čuvam televizor i DVD player iz jedne bivše veze. Zapravo je nevjerojatno koliko se tih sitnica namnoži tijekom postojanja u dvoje.

Mnoge genijalne ideje krasi divno svojstvo da su krajnje jednostavne, a upravo to se može reći za „Muzej prekinutih veza“ koji je prošle godine otvoren na Gornjem gradu. Umjetnički tandem Olinka Vištica i Dražen Grubišić krenuli su prije pet godina od izložbe s pedeset eksponata na Zagrebačkom salonu da bi u nekoliko sljedećih godina postavili izložbe po cijelom svijetu, od Cape Towna u Južnoafričkoj republici do San Francisca u SAD-u, od Manile na Filipinima do Kilkennyja u Irskoj. Kada negdje gostuju pošalju manji dio postava, a ostatak se nadopuni artefaktima koje doniraju domaći ljudi. Na taj način Muzej se stalno bogati, a stvari koje dolaze u Muzej svjedoče da je tema prekida univerzalna i da slični osjećaji obuzimaju ljude na svim meridijanima. U isto vrijeme iz predmeta i priča se mogu iščitati najrazličitije kulturološke razlike. Iako je Muzej prekinutih veza nominiran za nagradu Europski muzej godine i iako su o njemu pisali neki od najjačih svjetskih medija poput Le Mondea, Spiegela i NY Timesa, naši domaći kulturni vlastodršci, bilo državni bilo gradski, imali su malo sluha za tu „muzejsku novotariju“ i projektu su osigurali tek petnaest posto potrebnih financija.

„Prekid je rubno stanje u kojem čovjek ne reagira kako bi inače reagirao, a ta emocionalna uzrujanost koja te tada obuzima plodna je za promišljanje sebe, koliko god to apsurdno zvučalo. Vrijeme provedeno s nekim u vezi je dragocjeno i ne možemo reći da nismo sazdani od svih takvih iskustava. Muzej pokušava odgovoriti na pitanje kako je moguće sačuvati sjećanje na nešto što je nekada bilo lijepo, što nas je ispunjavalo i formiralo bez obzira što je na kraju propalo. Uz to svatko se nastoji osloboditi tereta nečeg prošlog bez čega bismo lakše funkcionirali“, rekla je za Queer.hr Olinka Vištica. Mjesto u muzeju našlo je nekoliko vjenčanica, hrpa plišanih igračaka, različiti komadi odjeće, lažne grudi, vrtni patuljak, bicikl, a ostaci jedne veze na daljinu je hrpa vrećica za povraćanje različitih avio kompanija. Iako je većina izloženih predmeta vezana uz ljubavne veze, neki predmeti svjedoče i o drugačijem tipu veza. Naći će se tu kutija koju je jedna Irkinja dobila od roditelja kad su je krstili. U poruci koju je poslala Muzeju stoji da joj je trebalo petnaest godina da prekine tu nametnutu vezu.

Gej veze su kao digitalni fotoaparati. Prebrzo zastarijevaju.

Pitajući Olinku o queer eksponatima u Muzeju, najprije je rekla: „Ono što mi donosimo u ovom muzeju je pogled na ljubav iz perspektive prekida, a u prekidima su svi ravnopravni“. Uz jedan digitalni fotoaparat koji je izložen u Singapuru stajala je poruka: „Gay odnosi su kao digitalnih foto aparati. Previše brzo zastarijevaju.“ „Sigurno takvih eksponata ima i više, ali zbog engleskog jezika kojim su pisana pisma teško je odrediti kojeg su spola ljudi koji su ih napisali“, kazala je Olinka, te dodaje da za neke sumnja da su istospolne veze. Zatim donosi katalog i pokazuje mi trokutastu zelenu prozirnu posudicu s tekućinom koja je u Muzej došla iz Berlina. To je posuda u kojoj se nalaze suze koje je osoba skupljala nakon prekida s nekom ženom. „Nekako mi je teško povjerovati da je te suze isplakao i skupio neki frajer“, kazala je Olinka i zavrtjela glavom. „Jučer smo dobili privjesak od naše prijateljice iz Kalifornije koja je novinarka i koja je bila tu na otvorenju muzeja. Tada nam je pričala o svojoj tadašnjoj djevojci, a, evo, par mjeseci poslije ta se veza raspala“, ispričala je Olinka.

U dijelu muzeja koji podsjeća na hodnik nalaze se artefakti koji su vezani uz burne, pomalo nasilne trenutke nekih odnosa. Uz maketu malog plavog broda stoji tek da se radi o pomirbenom poklonu nakon jedne tučnjave (!). Upravo u tom hodniku može se vidjeti i jedini queer eksponat u trenutnom zagrebačkom postavu. Uspomena na jednu prohujalu lezbijsku vezu je ni manje ni više nego sjekira. Djevojka iz Njemačke 1995. godine, nakon što joj je partnerica otišla s drugom, isjekla je sav namještaj u sitne komadiće. Priču donosimo u cijelosti:

„Bila je prva žena kojoj sam dozvolila da se useli k meni. Svi moji prijatelji smatrali su da se moram naučiti više otvoriti prema ljudima. Nekoliko mjeseci nakon njezinog useljenja dobila sam ponudu za putovanje u SAD. Nije mogla poći sa mnom. Očiju punih suza rastale smo se u zračnoj luci, s uvjerenjem da ona neće preživjeti 3 tjedna bez mene. Po mom povratku rekla mi je: “Zaljubila sam se u drugu. Poznajem je jedva 4 dana, ali znam da mi može pružiti sve ono što ti nisi kadra pružiti. ” Bila sam banalna i upitala je o njezinim planovima s obzirom na naš zajednički život. Kako mi ni sutradan nije dala odgovor, jednostavno sam je izbacila. Odmah je otišla na odmor sa svojom novom djevojkom, ostavivši sav svoj namještaj kod mene. Nisam znala što učiniti s vlastitim gnjevom – na Karstadtu sam kupila ovu sjekiru kako bih se “ispuhala” i priuštila joj barem mali osjećaj gubitka koji očito nije imala nakon prekida naše veze. Tijekom 14 dana, svakodnevno sam cijepala jedan dio njezinog namještaja. Krhotine sam čuvala kao vanjski izraz mog unutarnjeg stanja. Što se više njezina soba punila smrskanim namještajem poprimajući izgled mojih osjećaja, ja sam se počela oporavljati. Dva tjedna poslije prisilnog izbacivanja, pojavila se na vratima kako bi uzela namještaj. Bio je lijepo složen u hrpice drvenih ostataka. Uzela je tu kramu sa sobom i otišla iz mog stana zauvijek. Sjekira je tako promovirana u terapeutski instrument.“

foto: Ines Kotarac / Queer.hr


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike