autor:

Iako smo queer ili barem queerolike elemente morali tražiti povećalom na ovogodišnjim Perforacijama – festivalu izvedbenih umjetnosti, dva performansa su ipak privukla našu pozornost. Obadva su radovi umjetnika kojima performans nije primarna domena, no koji su u svojim domicilnim umjetničkim područjima poznati po pomicanju granica i razmrdavanju sustava. Obadva rada će se moći vidjeti u okviru Noći performansa koja je na programu u petak navečer u Studentskom centru.

„Ovaj rad su podržali pederi i Srbi“ naziv je performansa umjetničke grupe ABS[1] koja je uglavnom poznata kao slikarska grupa (na slici)
. Ovom su prilikom najavili da će publika “Noći performansa” prisustvovati ABS-ovoj službenoj emancipaciji od prefiksa slikarske grupe u inicijalni prefiks performans grupe. “Odabrani naslov rada je i provokacija i privlačenje pažnje u borbi za poziciju vidljivog polja u kojem će iskazati političku bezbojnost. Zapravo ABS eksploatira javni događaj ‘Noć performansa’ da iskaže lojalnost marginaliziranim skupinama i marginaliziranim nacionalnostima u društvenom okružju unutar kojeg nastaje ABS-ova umjetnost”, kazali su za Queer.hr ABS-ovci. Promišljajući razlike između slikarstva i performansa  ABS-ovci su istaknuli da moć djelovanja jednog ili drugog medija ne ovisi o njemu samom već o cjelokupnom zatečenom kontekstu u kojem se on događa.

Svoju neobičnu poziciju u umjetničkom, a i širem društvenom kontekstu oni su objasnili na sljedeći način: “Velika većina lijevo orijentirane scene smatra nas nacionalistima i neinventivnim umjetnicima, koji proizvode nebitnu i lokalnu umjetnost te stoga vjerojatno smatraju da ni ne pripadamo kontekstu ‘Noći performansa’, a za desno orijentiranu scenu smo loši slikari, nedorasli njihovim estetskim vrijednostima koje se zasnivaju još uvijek na paradigmi manualnoga rada. ABS izvodi simptom sistema u kulturalnim i umjetničkim praksama u strogo omeđenim granicama, zapravo okvirima Republike Hrvatske, u potpuno marginalnom prostoru na umjetničkoj karti svijeta. Postavljamo pitanje što će biti s perifernim narodima ili državama koje u globalizmu ne participiraju u proizvodnji već samo u potrošnji”.

Performans “Obećala sam da neću plakati” Olivera Frljića zaintrigirao nas je ponajprije zbog naziva skupine s kojom Frljić surađuje – “The Revolution is my Boyfriend”, što je ujedno i naziv necenzurirane verzije filma Brucea LaBrucea. Ta skupina/eksperimentalni projekt je, objasnio nam je Frljić, u različitim segmentima inspirirana LaBruceovim filmom i načinom na koji on problematizira represivni heteroseksualni normativ. Performans kojem ćemo svjedočiti sutra zapravo je koncert od pet pjesama. “Kroz te pjesme bavim se objektivizacijom ženskog subjekta i njegove želje u pop industriji. Dakle, sve te pjesme govore o nerealiziranim ljubavima, napuštenosti, čekanju, ali se kroz njih savršeno može čitati kako određeni tip afektivne proizvodnje ulazi u tržišnu logiku”, objasnio je Frljić.

Na pitanje što je to što performans može, a kazalište ne može Frljić je nastojao opisati njihovo svojevrsno žanrovsko približavanje: “Originalne politike performance-arta šezdesetih isključivale su uvježbavanje i ponavljanje kao i bilo koji oblik dokumentiranja izvedbe i na taj način problematizirale reprezentacijske moduse dramskog kazališta., kao i pripadajući mu sistem proizvodnje i distribucije. Kazalište je vremenom učilo od performance-arta, prenosilo neke njegove izvedbene strategije i iskustva u svoj kontekst. Performance-art je postupno odustao od rigidnosti svojih originalnih politika i svjedočili smo nizu performera koji su se primarno bavili dokumentiranjem izvedbe, a tek sekundarno njezinim rezistivnim ili transgresivnim potencijalom”.

Frljićeva veza s performansom nalazi se u njegovim izvedbenim počecima iz sredine devedesetih. Iskustvo koje je tada stekao s grupom”Le cheval” nije potisnuto ni zaboravljeno. “Kasnije, kad sam došao u institucionalno kazališno okružje, činilo mi se logično da na neki način ostanem involviran i tijekom same izvedbe. To mi je omogućavalo i da problematiziram hijerarhijsku strukturu na čijem vrhu se nalazi redatelj kao krajnja instanca u odlučivanju. U ‘Dantonovoj smrti’ sam čistio scenu nakon što bi je izvođačice ispljuvale. U ‘Didioni i Eneji / Smrti u Veneciji’ sam zajedno s Goranom Petercolom prenosio dijelove scenografije s jedne scene na drugu”, kazao je Frljić.

Što je performans danas, što on želi biti i koje su njegovi dosezi najbolje je da provjerite na sutrošnjoj Noći performansa u Studentskom centru, a o ostalom programu Perforacija informirajte se na http://www.perforacije.org/home/