Jonathan Katz, kustos postava ‘Hide/Seek’ o cenzuri u muzeju Smithsonian
Afera cenzure postava ‘Hide/Seek’ u muzeju Smithsonian posljednjih tjedana poprilično je uzburkala koliko konzervativnu američku javnost toliko i LGBT i umjetničke krugove grada Washingtona u kojem je postav bio izložen, ali i čitavog SAD-a. Podsjetimo, uprava muzeja je nakon brojnih pritužbi uklonila izložak Davida Wojnarowicza koji je uključivao video snimku raspela prekrivenog mravima – simboličan prikaz pandemije AIDS-a u svijetu od kojeg je preminuo i sam autor materijala. S konzervativne strane čuli su se, moglo bi se reći, uobičajeni argumenti: od onih o tome što bi i ne bi građani SAD-a i porezni obveznici trebali financirati do toga da je sama postava uvredljiva prema velikoj većini te da muzej nikada ne bi odobrio sličan videomaterijal da je uključivao simbole islama ili judaizma. Mimo toga, cenzura je, barem za kustosa Jonathana Katza povukla ozbiljno pitanje autonomije koliko muzeja, toliko i njegova rada i iskustva te kustoske slobode općenito.
„Ono što se dogodilo s postavom nije pitanje umjetnosti ili pederluka kao takvog, uopće. Radi se o čistoj i sirovoj politici“, iskren je Katz za Queer.hr te objašnjava: „Republikanci su na posljednjim izborima osvojili pristojnu nadmoć nad demokratima i u mojim očima je ovo samo istezanje mišića za ono što nam slijedi u nadolazećem razdoblju. Rat protiv kulture je ono što im najbolje ide a Smithsonian su odabrali kao prvu frontu. A napasti Smithsonian, ili još gore što planiraju – njegovo financiranje, s obzirom da se radi o nacionalnom muzeju, je za većinu Amerikanaca napad na esenciju naše kulture. Nažalost, nisu svjesni da će daljnja provokacija Smithsoniana samo uznemiriti većinu koja je na strani kulture i pokazati se kao golemi politički poraz“.
Katz ovim riječima koje je uputio za Queer.hr kao da je pogodio razvoj situacije. Uz njega je već stalo nekoliko galerija, od kojih najveća Transformer već tjednima pušta sporni video na pročelju svojih prostorija. Njihov primjer pokazuje kako su malo koja prava, uključujući i ono na slobodu ekspresije, izborena bez čvrstog zauzimanja svojih stavova; te nadalje, koliko queer umjetnost na najbenigniji način može ugroziti agresivno održavane ideološke fasade heteropatrijarhalnog društva i mainstream umjetnosti, ugrožavajući je u samom prostoru u kojem obitava – kao što je nedavno učinila Queer Art Guerilla u zagrebačkom MSU postavom izložbe ‘Poqueerene bajke’ Darka Vaupotića.
‘Nova homofobija’
Nikakav oblik umjetnosti ne bi smio biti cenzuriran, smatra Katz, dodajući kako je represija najgori oblik komunikacije između struktura s različitim položajima moći. „Ne postoji neprihvatljiva umjetnost, jer obično ono što većina smatra kvalitetnim i tradicionalnim ne sadrži mnogo više od dobro zakamuflirane umjetničke ideologije koju pokušava nametnuti. Upravo zbog toga trebamo više kontroverzi, kako bismo razgolitili ideologije u pozadini i vidjeli stvari onakvima kakve uistinu jesu. A umjetnost je odlično sredstvo za to.“
Katz smatra kako su Sjedinjene Države daleko iza Europe kada je u pitanju prezentiranje queer umjetnosti u muzejima. Brojne galerije održavaju slične izložbe, no izložba u Smithsonianu je bila prva takve vrste u nacionalnoj galeriji još od 1989. A isključivanje takvih sadržaja iz muzeja je, prema njegovu mišljenju, isključivanje LGBTIQ zajednice iz društva općenito.
Ipak, nisu svi autori izložaka u Smithsonianu ostali uz Katza kad je zagustilo. Tako je A. A. Bronson, čijem se radu Katz izrazito divi, zatražio i da se njegov izložak ukloni iz postava. I dok Katz suosjeća s njihovom željom da, naglašava kako se radi o velikoj pogrešci. „Smithsonian je prva institucija koja se otvorila queeru u posljednja dva desetljeća. Njihovo uklanjanje videa nakon što su odobrili izložbu je sada zapravo posve apsurdno. Zaslužuju kritiku podjednako koliko i druge umjetničke institucije zatvorene prema queeru i koje mu ne pridodaju nikakvu vrijednost mimo biografske. Radi se o tzv. ‘novoj homofobiji’ koja prihvaća gejeve i lezbijke umjetnike no ne inkorporaciju i manifestaciju njihovih identiteta kroz umjetnost“.
A što umjetnički krugovi misle o akciji Queer Art Guerille
Postavljanje izložbe Darka Vaupotića ‘Poqueerene bajke’ u MSU-u, pod budnim očima stražara koji su vjerojatno smatrali kako se radi o dijelu standardnog programa i postave muzeja, izazvalo je zatvorenost domaćih umjetničkih institucija prema queer umjetnosti ali i ekskluzivnost kustoske selekcije. Evo kako su neki umjetnici i kustosi komentirali QAG:
Jonathan Katz, kustos izložbe ‘Hide/Seek’
„Jako mi se vidio video akcije. Apsolutno takve i slične odobravam jer nude dobrodošlu invaziju na zatvoreno-kapitalističke postave kakve vidimo u muzejima a koji se prodaju pod ‘kulturu’. Muzeji su danas na neki način ekstenzije bogatih sakupljača umjetnosti i drugih materijalnih bogatstava. Izložbe koje ne ciljaju na komercijalni uspjeh gotovo da nemaju šanse da budu odobrene, a kada zauzmemo muzejski prostor da uprizorimo svoju viziju anti-hegemonizma, prostor oživljava.“
Marijan Crtalić, performer
„Prakse intervencija u galerijski prostor mogu biti dvosjekli mač a MSU će to kad-tad pretvoriti u svoju prednost. Bolje je miješati takve priče i intervencije u negalerijski, javni prostor; pogotovo u one u kojima ‘pristojno’ građanstvo to ne očekuje (npr. crkve). Uvijek mora biti veliki kontrast u igri. MSU je institucija kojoj takve prakse nisu strane niti im potkopavaju rejting. Bitno je pametno raditi takve pomake; po tom pitanju mi nitko nije nadmašio performans Toma Gotovca ‘Zagreb, volim te’ “.
Siniša Labrović, performer
„Nijedan kustoski koncept nije sveto pismo, to će potvrditi i sami kustosi; pa ako i dodate svoj začin ili i svoj tanjur zajedničkom obroku umjetnosti i kulture, nadam se da ćete biti dobrodošli. Kakve strategije u tome primjenjivati, u kojoj mjeri provokaciju i destrukciju, ovisno je o cilju ali i onome tko djeluje ili izlaže. Dio izložbenih gradskih prostora nije nedodirljiv i izlagački programi nisu isključivi. Samo autokratska i diktatorijalna društva i manijakalni pojedinci mogu misliti da su uvijek u pravu.
Jelena Graovac, kustosica
Naravno da odobravam ovakve akcije, tim više što sam dio kustoskog kolektiva. Kustoski se koncepti moraju moći nadjačati jer nisu nedodirljivi kao ni prostor. Problem je u politici vođenja takvih muzejsko-galerijskih prostora koji upravo za cilj imaju proizvodnju umjetnosti u svrhu reprezentacije a ne kritičkog promišljanja. Zabranjeni sadržaji ne samo da postoje nego su konstruktivni za održavanje postojeće društvene matrice – zato treba raditi na njihovoj vidljivosti. Queer umjetnost nema dovoljno prostora za prezentaciju u Zagrebu.
Foto: buffalo.edu
