Razgovarala: Ines Kotarac:

Svjetlo je figura vlasti koja te slijedi i kontrolira

---

Nizozemskog umjetnika Jonasa Staala u petak na večer smo pronašli na balkonu iznad križanja Gundulićeve i Varšavske ulice kako upravlja velikim reflektorom osvjetljujući prolaznike. Riječ je o performansu koji je osmislio upravo za Zagreb i za Zagrebi! festival. I dok smo razgovarali, zbog pritužbi građana, došla je policija koja je nakon dva sata reflektiranja (od planirana četiri) zaustavila izvedbu. Staalovi umjetnički radovi često su intervencije u javni prostor, bilo instalacije ili performansi, dosta su kontroverzni, propituju odnos politike i umjetnosti te direktno utječu na društveno-politička zbivanja. Bivši je član umjetničke skupine ‘Empathy’ koja je uključivala kontroverznog umjetnika Tinkebella, te pisca i teoretičara Vincent W. J. van Gerven Oeia. Danas djeluje kao samostalan umjetnik u Rotterdamu.

FOTOGALERIJU (s performansa u petak) POGLEDAJTE OVDJE:{japopup type=”ajax” content=”http://queer.hr/uploads/galerija/staalfotke/” width=”830″ height=”590″}Staal fotke{/japopup}

---

Kako ljudi reagiraju kad u njih uperiš svjetlo?

Reakcije su različite. Čini se da ima dosta macho muškaraca u Hrvatskoj. Žene puno bolje reagiraju i često se zaigraju. Jedna se sakrila iza ugla i pokazivala mi nogu. Neke poziraju, hodaju manekenski, mašu. Zapravo kao da su u nekom od showova u kojima se traži nova hrvatska zvijezda. Muškarci se ljute, prijete, ponašaju se kao da sam ušao na njihov teritorij. Mnogi hodaju pokazujući srednji prst.

Ljudima sigurno ideš na živce!

Mislim da si u pravu! Reflektor je poprilično invazivan i radi se o jednosmjernoj komunikaciji. Kad oni podignu pogled, samo ih zabljesne snop svjetla.

Kako si odabrao mjesto za performans?

Pitao sam organizatore festivala da nađu mjesto na kojem je vidljiv odnos države i građana. Onda su mi ispričali o velikim protestima koji su se prije ljeta dogodili na ovom mjestu. Ono dosta govori o načinu na koji se država i grad odnose prema javnom prostoru.

Kako si uopće došao na ideju za performans?

Istraživao sam povijest zemalja bivše Jugoslavije i zanimalo me što javni prostor znači ljudima koji žive u ovoj regiji te kakav je odnos ljudi i vlasti. Da sam ovo radio u Nizozemskoj siguran sam da ne bih vidio ljutnju i bijes kakav sam na trenutke vidio ovdje. Svjetlo je figura vlasti koja te slijedi, kontrolira i nasumično te može izabrati i izvući iz sistema. Čini mi se da je u Hrvatskoj dosta paranoje i da ljudi generalno imaju manje povjerenja u državu. Iako sad živite u demokraciji, jako dugi niz godina su drugi upravljali vama i donosili odluke za vas. Mislim da je svjetlo, reflektor, dobar simbol toga. Većina mojih radova se bavi političkim pitanjima, propituje način na koji se politika predstavlja, značenje suvremene propagande i ulogu koju umjetnost ima u toj propagandi.

Već si radio neke radove na ovim prostorima, točnije u Srbiji i Bosni i Hercegovini. O čemu je riječ?

Još uvijek radim na tome. Jedan se projekt odnosi na ulogu nizozemskih vojnika u Srebrenici, odnosno njihovoj odgovornosti za smrt 8000 Bošnjaka. Prije nekoliko godina neki od tih vojnika odlikovani medaljama što je izazvalo puno kontroverzi. Njihova je misija propala na svakoj mogućoj razini i zato se ne može reći da su napravili najviše što su mogli u datim okolnostima. Onda bi svatko trebao dobiti medalju, i žrtva i zločinac.

Spominješ na jednom mjestu da bi svatko s prostora bivše Jugoslavije trebao primiti medalju za preživljavanje. Možeš li to pobliže objasniti?

Imao sam jedan rad koji se ticao toga. Napravio sam masovnu proizvodnju kopija tih medalja kako bih im na taj način oduzeo simboličko značenje.

Javnosti si ponajviše poznat po kontroverznim The Geert Wilders works. O čemu je riječ?

Wilders je desničarski političar koji je u nizozemskoj vladi. On je svojevrsna nacionalna ikona i poznata medijska ličnost. Njegova je politika bazirana na strahu i proizvodnji kolektivnog straha. Jako je nacionalistički orijentiran. Istovremeno, cijelo vrijeme živi u strahu za vlastiti život i s čestim prijetnjama smrću. On to dobro iskorištava u predstavljanju sebe kao nekog mesije, sveca. Priča o njegovoj smrti je značajnija nego priča o njegovom životu. Zato sam napravio seriju radova u kojima sam iskoristio fotografije tog političara i cvijeća i svijeća koje sam postavio na određenim mjestima, napravio nešto kao memorijalna mjesta. Na početku nisu znali da je to umjetnost. Mislilo se da su prijetnje smrću, a bilo je i onih koji su vjerovali da se radi o podupiranju tog političara. Bilo je anonimno, no nakon nekog vremena me policija krenula tražiti.

I onda je sve to završilo na sudu, a ti si to pretvorio u nastavak svoga rada!

Da, uhićen sam i suđeno mi je 2005. godine za prijetnje smrću dotičnom političaru.  Samo suđenje je postalo dio umjetničkog djela, nešto kao javna debata. Poslao sam pozivnice ljudima, sačuvao sudske zapise, unajmio crtača. Nisam se branio, samo sam napisao manifest koji sam onda pročitao na sudu. Radilo se o pomicanju granica umjetnosti. Ona treba imati jednaku važnost kao politika. Rasprave o umjetnosti se vode većinom o tome kako umjetnici ne dobivaju dovoljno novaca za svoje projekte. I o cenzuri. Umjetnost je na taj način uvijek žrtva, a ne ravnopravan kreator stvarnosti. Zanimljivo je kako su politika i umjetnost u stalnom sukobu.

Jesi li ikad radio djelo koje nije politično, koje je umjetnost samo umjetnost za sebe?

Ne.

Postoji li po tebi nepolitična umjetnost i ako da, misliš li da nepolitična umjetnost može biti dobra umjetnost?

Možda bih na prvu rekao da je sva umjetnost politična na ovaj ili onaj način. Zapravo, ne mislim da je sva umjetnost politična, ali da umjetnost postoji u političkom području, to svakako: zato o umjetnosti možemo razgovarati u institucionalnim pa čak i propagandističkim terminima. Upravo zato nadam se da će više umjetnika istraživati ideološku podlogu (kapitalističke) demokracije i da će biti više umjetnosti koja se bavi „političkim“, političkom tekstura društva.

Na kojem projektu trenutno radiš?

Pripremam izložbu u muzeju u Eindhoven na jugu Nizozemske o umjetničkim zbirkama političkih stranaka. Istražujem umjetničke projekte koje su birale pojedine stranke. Želim u muzeju postaviti te radove.

Usporedio si svoju umjetnost sa pisanjem francuskog pisca Michela Houellebecqa?

Imamo neke zajedničke crte, iako on piše samo o trenutnoj situaciji i stoga je ograničen. Umjetnost je za mene također kreiranje onoga što će tek doći.

Kojim se umjetnicima diviš?

Ne znam da se baš divim, ali postoje umjetnici koji spajaju umjetnost i politiku na efektan način. Npr. Thomas Hirshhorn je vrlo važan. Zatim, Santiago Sierra, španjolski umjetnik koji živi u Meksiku. Teresa Margoles. Neue Slovenishe Kunst je značajan pokret. Radujem se što ću vidjeti OHO izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti.

Kako još misliš provesti svoje vrijeme u Zagrebu?

Moram do galerije gdje ću raditi nešto u studenom.

Što će to biti?

Još ne znam. Sad se pripremam i istražujem grad. Vjerojatno će to biti nastavak projekta „Reflektor“ i govorit će o odnosu države i ljudi koji žive na području bivše Jugoslavije. Zanimaju me ljudi koji su živjeli i u socijalizmu i kasnije u demokraciji. U većini zapadnoeuropskih zemalja demokraciju se ne smatra ideologijom nego rješenjem od ideologije. Osobno smatram da demokracija jest ideologija, vrsta ideologije. Trebalo bi govoriti o demokratizmu, a ne o demokraciji. U Nizozemskoj mi se ne čini da postoji još puno pitanja u vezi odnosa države i građana. Generalno je mišljenje da je Nizozemska najbolje mjesto za život i da je demokracija jedina mogućnost.

Kako se zabavljaš?

Zar ne smatraš moju umjetnost zabavnom? Čitam Houellebecqa. Mislim da je on jako zabavan umjetnik.

 

Foto: Search Light (2010)
A project by Jonas Staal / Photography by Nina Fotka