autor:

Ines Kotarac

Intervju: Tomislav Ladišić

Razgovarala: Ines Kotarac

 

“U četiri zida se ne živi. Pride je potreban radi vidljivosti LGBTIQ osoba. Da ljudi vide da se ne radi o marsovcima, već o ljudima koji su njihovi sugrađani, susjedi, prijatelji, poznanici, braća i sestre. Potrebno je da ljudi počnu govoriti o ovoj temi i da se barem tih par dana u godini ova tema može čuti u svakodnevnim razgovorima i javnim diskusijama. Ako ljudi zatvaraju oči na postojanje različitosti, to ne znači da različitost ne postoji”, kazao je za Queer.hr Tomislav Ladišić. Taj dvadesetjednogodišnji Zagrepčanin, student druge godine filma i videa na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS) autor je prvog dugometražnog dokumentarca o nekom hrvatskom Prideu. Riječ je o filmu “11. lipnja, prvi splitski Pride” koji je ovaj tjedan premijerno prikazan u Splitu, a svima koji ga još nisu vidjeli autor je poručio da ga nema namjeru staviti na net, no za koji dan će se moći pogledati na L-festu, festivalu za promicanje lezbijske (ne)kulture u Zagrebu. Kako je film od malog studentskog rada porastao do dugometražnog dokumentarca, kako je jednom Zagrepčaninu živjeti u Splitu, koje su ga emocije drmale tijekom prvoga Pridea te što očekuje od Pridea sljedeće godine, pročitajte u recima koji slijede…

Ovaj tjedan imao si premijeru svoga filma „11. lipnja. Prvi splitski Pride“ u splitskoj Kinoteci Zlatna vrata. Kako je to prošlo? Kako si se ti osjećao? Je li bilo nekih konstruktivnih kritika ili su se zaredale samo pohvale?

Prošlo je iznad svakih očekivanja. Došao sam do kinoteke pola sata prije početka projekcije očekivajući praznu dvoranu jer je ipak bilo još dosta vremena do početka filma. No prevario sam se! Već je bilo mnogo ljudi koji su tražili što bolja sjedala. Na Facebook eventu je dolazak potvrdilo svega 40 ljudi i to većinom mojih poznanika, učesnika Splitskog pride-a, ljudi koje sam upoznao na radionicama. Tako da mi je bilo stvarno ugodno iznenađenje da se skupilo impresivnih 120 ljudi. Stati po prvi puta pred toliku publiku i predstaviti film bio je stvarno predivan i jedinstven osjećaj. Bilo mi je neizmjerno drago jer kao što sam i tada rekao, popevši se na pozornicu, vidjeti takav broj ljudi na projekciji bio je dokaz da je prvi splitski Pride uspio. Na kraju filma se dvoranom prolomio gromoglasan pljesak na koji na prvu nisam znao kako reagirati dok mi Mirjana nije rekla da ustanem i naklonim se publici. Ipak mi je ovo bilo prvo ovakvo iskustvo na koje nisam bio spreman. Kasnije mi je prišlo mnogo ljudi koji su mi čestitali na filmu.

Jesi li nakon izlaska filma imao ikakva negativna iskustva? Bojiš li se i kako sam sebe ohrabruješ npr. dok se vraćaš sam u neke čudne ure doma?

Nisam naišao na nikakva neugodna iskustva. Nije bilo negativnih komentara osim onih anonimnih po portalima tipa: “Ništa zanimljivije nema za snimiti nego pederske gadosti. Fuj!” Ali takvi komentari me ne zanimaju. Podrazumijevalo se da će ih biti. Svi smo se načitali komentara po zidinama Splita od kojih mnogi još i danas krase grad, tako da ovih nekoliko komentara je sitnica naspram onih prije i poslije splitskog Pridea. Tako da prolazeći kroz grad, ti me grafiti neprestano podsjećaju na mržnju 11. lipnja što definitivno nije lijep osjećaj. Iskreno, nastojim se ne zadržavati prekasno vani ovih dana, što mi i odgovara zbog brojnih obaveza.

Ideja za tvoj film krenula je od malog studentskog rada, a narasla je u nešto puno veće. Ispričaj nam kako su se stvari odvijale!

Od kada sam saznao da će se u Splitu održati prvi pride htio sam biti uključen u volontiranje na njemu i na neki način doprinijeti LGBT aktivizmu, no od početka me bilo strah da ne bih imao problema. Kako se približavao Pride, razmišljao sam da li da idem na njega ili ne jer sam se bojao tko bi me mogao vidjeti i koliko je uopće rizično ići. Nisam još imao nikakvu ideju da bih snimao dokumentarac o cijelom događaju. Kako sam student na Umjetničkoj akademiji u Splitu, na odsjeku Filma i videa, prof. Sandra Sterle je iz kolegija Osnove videa i performansa umjetnosti zadala je zadatak za ispit, za koji sam odlučio snimiti kako radim gerilsku uličnu akciju uoči Pridea. Izrevoltiran stalnim homofobnim komentarima koje sam slušao gdje god bih se nalazio, dizajnirao sam naljepnice na kojima piše ˝SVOJE HOMOFOBNE KOMENTARE MOŽETE OSTAVITI OVDJE˝ koje sam lijepio po svim kantama za smeće u Splitskoj staroj gradskoj jezgri. Poruka je bila jasna. Profesorici se svidjela ideja te mi je rekla: “Kad si se već dotaknuo tako jake teme, zašto ne bi snimio i sam Pride pa možda napravio kratki dokumentarac koji bi ukomponirao oko snimke ulične akcije?” Tu sam se našao u dilemi, jer me naravno bilo strah otići na Pride. Poslao sam mailove organizatorima te ih zamolio da snimim izjave za dokumentarac. Naravno, svi su isti dan odgovorili da pristaju na intervju. Nisam ni bio svjestan da sam prvi u Hrvatskoj koji radi na dokumentarcu na temu LGBTIQ prava te Pridea. Počeo sam dolaziti i snimati sve događaje vezane uz organizaciju Pridea poput tribine “Ništa konta Split Pride-a” 11. svibnja. Ubrzo sam ušao u krug organizatora i volontera prvog splitskog Pridea. Upoznao sam divne ljude i stekao nove prijatelje tako da mi sam odlazak i snimanje samog Pridea nije predstavljao veliki problem. U sve sam to ušao, iskreno, ne razmišljajući previše koliko je velika stvar koju radim. Ozbiljnosti situacije sam bio svjesan tek na sam dan Pridea kada smo iz Domina krenuli prema Đardinu, ugledavši kordone policije koji su čuvali ulaz u park. Ali bez obzira na policiju, atmosfera na Đardinu je bila predivna. Ljudi su se družili, razgovarali, smijali i sve je zračilo pozitivnom energijom. Stvarno nitko nije bio spreman na ono što nas je čekalo na kraju Marmontove i na Rivi. Kao snimatelj sam definitivno bio u prednosti pred ostalim televizijskim snimateljima jer sam znao organizatore, a oni su već biti naviknuli da se stalno motam oko njih s kamerom. Snimio sam ključne trenutke na Rivi koje nitko drugi nije uspio snimiti te je uz sav taj materijal bila stvarno šteta napraviti samo još jednu kratku reportažu kakve smo mogli vidjeti na televiziji. Bilo je logično napraviti dugometražni dokumentarac!

U kojem si trenutku skrivanje iza kamere i svoga filmskog uratka odlučio zamijeniti izlaskom ispred kamere i rekla bih spektakularnim autanjem?

Ne znam točno. Dok sam montirao film, imao sam u glavi neki koncept kojeg sam se držao i znao sam da želim da sam kraj, zaključak, bude najjači i najupečatljiviji dio filma kako bi ljudima koji pogledaju film ostala u sjećanju ta zadnja iskrena scena. Ta je scena snimljena nakon što sam montirao sve ostalo. Došla mi je ideja da to izvedem na način da se do zadnjeg kadra ne zna moja seksualnost koja je apsolutno nebitna u cijeloj priči. Cijeli zaključak koji govorim dok prolazim kroz grad je stav koji bi svaka razumna osoba trebala imati bez obzira na nacionalnost, vjeroispovijest, rasu ili seksualnu orijentaciju. U cijelom filmu o Prideu nema nikakvih kadrova nježnosti tako da su ta dva nevina poljupca (prvi od dvije cure, drugi od dva dečka) ono što se može činiti kao velika stvar, a zapravo je samo svakodnevni znak ljubavi između dvoje partnera bez obzira na spolu.

Ipak, u filmu nisi iznio svoje osjećaje i misli do samog kraja filma kad si iz dokumentarnog prešao u igrani film. Kako bi ti sažeo svoje dojmove prije, tijekom i poslije Pridea?

Nedoumica, strah i na kraju ponos. To bi bilo ukratko. Na početku nakon najave Pridea, raznih komentara i nagađanja o ishodu i sigurnosti pridea, dvoumio sam se da li se uopće priključiti povorci, zatim nevjerojatan strah koji sam proživio na Rivi u kaosu koji sam prošao s ostatkom povorke i na kraju ponos zbog toga što sam se odvažio sudjelovati.

Kako je tebi kao Zagrepčaninu i gayu bilo doseliti u Split? Mogao bi biti meta dvostruke diskriminacije….

Kad sam prije, sada već više od dvije godine, odlučio da želim studirati u Splitu, pride naravno nije bio ni u planu. Tako da, tada je vjerojatno bilo i sigurnije nego sada kada je Splićane pride ˝isprovocirao˝. Vječiti sam optimista (budala) tako da nisam previše mario za komentare da je Split ovakav ili onakav grad. To je generaliziranje. Kao da kažem da su svi pederi feminizirani. Split je divan grad i ima svojih vrlina, ali i mana kao i svaki drugi grad ili svaka osoba. U Splitu sam upoznao divne ljude i stekao nove prijatelje. Tako da ne smatram Split prijetnjom, već eventualno pojedince s kojima tako i tako nemam nikakvog posla.

Neke od stereotipnih izjava koje se mogu čuti kada se protegne razgovor o prideu jest da oni nemaju ništa protiv gej ljudi, ali „neka to rade u svoja četiri zida“ i „neka ne idu paradirati i provocirati po ulicama“. Kako bi ti takvima objasnio važnost održavanja Pridea ne samo za zajednicu nego za društvo u cjelini?

Sumnjam da će takvi kojima je potrebno objašnjavati zalutat na Queer.hr i naići na ovaj odgovor, ali možemo se nadati. Mislim da ljudi koji ovo čitaju već dobro znaju odgovor na to pitanje. U četiri zida se ne živi. Pride je potreban radi vidljivosti LGBTIQ osoba. Da ljudi vide da se ne radi o marsovcima, već o ljudima koji su njihovi sugrađani, susjedi, prijatelji, poznanici, braća i sestre. Potrebno je da ljudi počnu govoriti o ovoj temi i da se barem tih par dana u godini ova tema može čuti u svakodnevnim razgovorima i javnim diskusijama. Ako ljudi zatvaraju oči na postojanje različitosti, to ne znači da različitost ne postoji.

Split pride sasvim je sigurno djelovao i na LGBTQ  zajednicu u Splitu u smislu da je ona postala koherentnija i aktivnija. Na čemu se trenutno radi i što se ima u planu u danima koji dolaze?

Imamo razne aktivnosti koje se održavaju, ovisno o tipu druženja, u kafiću Ghetto ili u Info zoni u Splitu. Aktivnosti uključuju filmske projekcije i diskusije, predavanja o uličnom aktivizmu, društveno angažiranoj umjetnosti, predavanje o građanskim inicijativama, radionice stripa i druge kreativne radionice, te naposljetku radionice izrada promotivnih materijala za sljedeći Pride. Cilj radionica je da se sakupi splitska lokalna LGBT zajednica te da im se da do znanja da nisu sami, da im se pruži mjesto za okupljanje uz ugodno druženje i edukaciju. Detaljnije informacije o događanjima se mogu saznati na Facebooku u grupi Split Pride-a ili kontaktiranjem udruga Iskorak, Kontra ili Domine.

Kakvu povorku u Splitu očekuješ sljedeće godine?

Brojniju nego ove godine, glasniju nego ove godine i šareniju nego ove godine. Očekujem da se s godinama koje dolaze poveća broj sudionika povorke, a smanji broj huligana sa druge strane ograde.