autor:

… a London odgovara.

I tako već pet godina, koliko traje suradnja studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti (Odsjek za animirani film i nove medije) i studenata Metropolitan University London. Posljednji proizvod ovoga zagrebačko-londonskog sraza, izložba „Izgubljena Fox“, postavljena je 25. svibnja u Galeriji Miroslav Kraljević u Šubićevoj. Izložena su što pojedinačna, što djela nastala u suradnji, Nikoline Butorac, Marije Golub, Phila Howea, Jari Kennedyja, Tihane Mandušić, Henryja Mulhalla, Luke Smetiška, Eve Vikstrom, Eve Wilkinson i Josipa Horvata.

Radovi su u velikoj mjeri fokusirani na komunikaciju, razmjenu ideja i reakciju na izraz drugog. Phil Howe i Tihana Mandušić napravili su iznimno veliku mentalnu mapu, suludi tekstualno-likovni kolaž najrazličitijih teorija zavjere (od religije do UN). Gledatelju se može učiniti da se dva markera različite boje čas svađaju, čas nadmeću duhovitim dosjetkama, čas savršeno nadopunjuju. Igra je to dopisivanja koje stvara nova značenja, preosmišljava i propituje informacije i asocijacije. Drugi umjetnički par, Luka Smetiško i Eva Vikstrom,  stavili su sam proces stvaranja zajedničkog rada u prvi plan. Snimali su svoje razgovore o tome što će raditi za tu zagrebačku izložbu i to projicirali na zid. Oni koji su bili na otvorenju izložbe posvjedočili su čak dvama performansima. Na sredini galerije bio je postavljen prozirni paravan, a Jari Kennedy i Nikolina Butorac su sa selotejpom izdeformiranim licima svatko sa svoje strane pisali. Pisanje u njihovoj izvedbi postaje borba za svoj dio paravana, a vlastiti iskaz nastaje kao uvijek ponovno pisanje na poleđini nečijeg pisma.

A što je za vas – zeleno?

Osobito je zanimljiv rad Josipa Horvata i Henryja Mulhalla. Oni su si, jedan u Londonu, a drugi u Zagrebu, sedam dana naizmjenično zadavali različite teme („zeleno“, „tehnologija“, „put“, „lampa“, „nešto od šećera“, „lampa“, „početak“), a svaki od njih je na tu temu trebao snimiti fotografiju. Ne možemo ne živjeti u jeziku, no rad pokazuje da je jezik samo jedan kodirani sustav kojeg svatko iščitava na svoj način. Od jezika do predodžbe, pa tako i fotografije dalek je put tako da su i njihovi radovi na istu temu često udaljeni jedan od drugog. Za jednog je „zeleno“ brokula u krupnom planu, za drugog stražnji dio zelenog automobila u prometnoj gužvi, a sam gledatelj počinje razmišljati „što je za mene zeleno?“ Odlučili su nastaviti voditi ovaj fotografski dnevnik sljedećih godinu dana, pa ćemo tek vidjeti kamo će ih te priča odvesti. Hrvatski dio ovog dvojca, zagrebački queer performer i video umjetnik Josip Horvat, na samom je otvorenju izložbe izveo performans. Stajavši na cigli izvodio geste i grimase ljudi koji promatraju izložbu. Umjetnik je glumio gledatelje pruživši im na taj način neku vrstu obrnutog ogledala. Izložba se može pogledati još pet dana, pa tko nije stigao, toplo preporučamo…

Foto: Ines Kotarac