Kuga u gradu

Trenutačno se u Branimirovoj izrađuju novi grafiti, ulična umjetnost je dobila svoju platformu – MUU – ali, rainbow grafita tamo nema. Međutim, iz godine u godinu boje se ipak pojavljuju po ulicama, u izvedbi Kuge.

Kulturno ulična gay akcija, skraćeno Kuga, s organiziranim akcijama pod okriljem noći (mahom zbog ilegalne izvedbe) je krenula 2004. godine revoltirana homofobijom u javnom i medijskom prostoru od strane saborskih zastupnika, novinara, poznatih intelektualaca i akademskih djelatnika. Ova anarho-queer-feministička akcija protiv manipulacija uvjerenjima i stavovima koji dolaze od političkog vrha, Crkve i drugih moralnih i znanstvenih pseudo-vertikala u državi obuhvaća skupinu građana koja potiče ravnopravnost svih, a posebno vidljivost lgbtiq osoba. Iako se pred više od 5 godina krenulo s jednostavnim konceptom koji je uključivao lijepljenje letaka po centru vezanih za homofobne izjave, novije akcije uključuju sve inovativniji pristup suvremenim oblicima izražavanja.

Većina Kuginih meta koje su dobile kontru su to zaslužile upravo svojim homofobičnim izjavama prema gay i lezbijskoj zajednici. Tako se prva na meti našla Dubravka Hrabar (inače predstojnica Katedre za Obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu) a uslijedili su Ivica Kirin i danas već legendarna Lucija Čikeš koja je svojim smiješno sramotnim izjavama o heteroseksualnom svemiru od buhe pa do slona izazvala višednevne rasprave i sprdancije po medijima i forumima. Ukor je dobio i tadašnji premijer Ivo Sanader koji je u saborskim klupama svojim zastupnicima dozvoljavao takve ispade.

Šalovi, fontane, boje

Eto, ipak i nakon pet godina Mjesec se i dalje okreće oko Zemlje a Sunce se nije ugasilo. Vulkanska aktivnost je, doduše, nešto pojačana; ali prije bi se moglo reći da se heteroseksualni svemir urotio protiv pogreba jednog homofoba i dolaska državnih delegacija na isti nego protiv gay populacije, a posebno Kuge koja u još inovativnijem zamahu nastavlja s svojim akcijama, sada već tradicionalno svake godine povodom dana izlaska iz ormara 11. listopada.

2008. godine je tako obilježen postavljanjem šalova duginih boja na kipove hrvatskih velikana u centru grada (uz obaveznu naznaku da od njih dvadeset sigurno nisu svi bili straight), a prošle su godine sedam fontana vizualno i umjetnički obogatile izgled užeg centra iskorakom u jednu od sedam duginih boja. Posljednja akcija je inspiraciju pronašla u političkom performansu Igora Grubića koji je projektom 366 rituala oslobađanja protestom zbog dolaska Georga Busha obojao fontane ispred HNB-a u crveno.

Premda u nijednoj akciji nije nastala trajna i neuklonjiva šteta do očekivanog revolta i dalje dolazi od glasova izvan lgbtiq zajednice uz optužbe za vandalizam i uništavanje javnih gradskih površina; a nimalo iznenađujuće, uništavanje privatnog vlasništva trganjem plakata ovogodišnjeg Queer festivala isti neće spomenuti. Radi se, zapravo, o duboko ukorijenjenoj homofobiji i netrpeljivosti skrivenoj iza polu-argumenata koji direktno vode onom iskonskom „neka drže to u svoja četiri zida“. A upravo na taj način, pojačanom vidljivošću i medijskom pozornošću Kuga uspijeva u svom cilju razbijanja prisilnog ormariranja i nametnutog straha od outanja.

Istina je da nekoliko uličnih akcija ne može promijeniti svijest građana, ali njihovo opetovano i raznoliko ponavljanje obogaćuje vizualni identitet grada i pruža odličnu platformu za kontinuirano subverzivno obraćanje javnosti po pitanjima gorućih problema i diskriminacije. Stoga ne iznenađuje da se brojni feministički i lgbtiq pokreti, te pokreti za ravnopravnost spolova upravo ulicom služe kao sredstvom komunikacije.

Ostaje pitanje: što je sljedeće na Kuginoj meti?

Leave a Reply