autor:

Davne 1967. godine američka televizijska kuća CBS snimila je dokumentarni film o temi koja se kao sjena nadvijala na svijet. Dokumentarac pod nazivom “Homoseksualci” emitiran je 07. ožujka 1967. godine u sklopu serijala “CBS Reports” te je nakon prvog emitiranja naišao na brojne pohvale, ali i kritike kako “bolesni ljudi” ne trebaju dobivati uopće ikakav medijski prostor.

Na ovaj hrabri potez, mreža se odlučila 1964. godine te se u tri godine snimanja prikupilo raznolikog materijala koji je uključivao intervjue s gejevima, razgovore s psihijatrima, pravnicima (podsjetimo, u mnogim zemljama istospolna ljubav je bila ilegalna te se smatrala poremećajem) te je po prvi put američku javnost pobliže upoznala s Amerikancima koji su gej.

Nakon brojnih revizija, dodavanja materijala, dokumentarac je konačno emitiran tri godine nakon početka snimanja.  Što se točno promijenilo skoro 50 godina nakon što je ovaj dokumentarac snimljen? Prva osoba koja se pojavljuje u ovom dokumentarcu je Lars Larson, gej koji je gledatelje upoznao s poražavajućim brojkama – većina Amerikanaca smatralo je da je istospolna ljubav više štetna od seksa prije braka, abortusa i prostitucije, dvije trećine njih na samu spomen istospolne ljubavi regiralo je s gađenjem, no samo 10 posto je na istospolnu ljubav gledalo kao zločin. Ako usporedimo te podatke sa današnjom situacijom, možemo reći kako se puno stvari promijenilo, ali također. puno stvari je ostalo još uvijek isto.

U daljnjim intervjuima predstavio se i gej koji je intervjuiran, ni manje ni više, nego u uredu svog psihijatra koji je opisao svoj izlazak iz ormara, te s kojim se sve problemima susreo u obiteljskom životu – ponašali su se prema njemu kao “prema ranjenoj životinji”. Ujedno, javnost se upoznala i s jednim od poznatijih aktivista toga doba koji se predstavio po lažnim imenom, no koji je u potpunom kontrastu prijašnjoj priči opisao svoje outanje koje je naišlo na odobravanje i podršku njegove obitelji.

Uz brojne intervjue s gej osobama, ono što je diskutabilno u ovom dokumentarcu su izvještaji psihijatara koji su bacili poprilično negativnu sjenu na istospolnu ljubav te na televizijsku mrežu “navukli” brojne kritike. Tako je The New York Times u kritici napomenuo kako je ovaj dokumentarac gejeve prikazao prilično negativno, te da su autori više trebali raditi na tome da gledatelje poduče da je istospolna ljubav nešto normalno, a ne devijantno kako je prikazano. Narator dokumentarca Mike Wallace također se baš nije proslavio sa svojim komentarima te je zaključio na samom kraju dokumentarca: “Homoseksualna dilema: medicinska struka kažu da su bolesni, pred zakonom su kriminalci, poslodavci ih izbjegavaju, odbijeni su od heteroseksualnog društva. Nesposobni su imati odnos sa ženom, a i sa muškarcem. U središtu života ostaju anonimci. Rastresene osobe. Otpadnici.”

Ako danas pogledamo ovaj dokumentarac, možemo zaključiti samo jedno. U sat vremena autori su uspjeli još više američku javnost uvjeriti kako je istospolna ljubav nešto loše. Uz prikaz mnogih negativnih stereotipa o gej muškarcima, ovaj dokumentarac je najnegativnija propaganda istospolne ljubavi koja je vrlo vjerojatno stavove svojih gledatelja učinila negativnijima. Wallace je svoje sudjelovanje u ovom dokumentarcu više puta požalio uz riječi: “Trebao sam znati bolje.”

Dvije godine nakon emitiranja ovog dokumentarca, nakon Stonewalla, počela je prava borba za LGBT prava u Americi koja se proširila po cijelom svijetu. Pedeset godina kasnije kada se osvrnemo na sve što se dešavalo u svijetu i dešava se danas, samo jedno možemo zaključiti – borba za jednakost još uvijek traje.