autor:

Ines Kotarac

Intervju: Olivia Rochette i Gerard-Jan Claes
Razgovarala: Ines Kotarac

Film “Because We Are Visual” mogao se ovaj četvrtak pogledati u Kinu SC gdje se održavao sedmi po redu Festival eksperimentalnog filma i videa. Mladi belgijanci Olivia Rochette i Gerard-Jan Claes predstavili su taj svoj gotovo pedesetominutni film sastavljen samo od vlogova (video blogova). Iako ta pojava kod nas još nije zaživjela, vloganje je danas ono što je bloganje bilo prije desetak godina. Na netu se može pronaći cijelo carstvo tih video dnevnika u kojima ljudi, najčešće u svoja četiri zida, iznose svoje strahove, želje, frustracije i entuzijazam. Svoju intimu poput kreveta u pozadini, trudničkog stomaka ili opijanja ispred kompjutora imaju potrebu dijeliti s potpuno nepoznatim ljudima. Paradoks filma je da bez obzira na umreženost i povezanost s “cijelim svijetom”, videi tih pojedinaca svjedoče o njihovoj enormnoj usamljenosti. Iako su Rochette i Claes stvorili film samo od citata, tuđih videa, dobrim izborom i vještom montažom dobili su snažan i iskren rad. Njihov boravak u Zagrebu iskoristili smo za ovaj razgovor.

Na koji se način promijenila reprezentacija naše intimnosti u doba interneta? Gledajući snimke koje ste upotrijebili u svom filmu možemo vidjeti da je ono što nekad bilo privatno, poput vlastite spavaće sobe, odjednom postalo javno, dostupno pogledu milijuna ljudi?

Napredak koji su donijeli novi mediji posebice nam se čini da koriste mladi ljudi. Njihov odnos prema intimnosti je drugačiji od onog koji su imale starije generacije. Granica koja je postojala između javnog i privatnog je izblijedila i gotovo se u potpunosti izgubila. Neki ljudi kao da zapravo nisu svjesni što rade, da se namjerno lišavaju vlastite privatnosti. Kao da imaju osjećaj da se intimnost ne može događati u dvoje, nego da se mora dijeliti s drugima da bi uopće postojala.

Jedan video koji koristite u filmu ima točno određenog primatelja – djevojka se obraća svojoj djevojci koja živi u drugom gradu, no svejedno video objavljuje javno! Ne priziva li to uvriježenu misao da je ponekad lakše razgovarati sa potpunim strancima nego s bliskim ljudima?

Njezin vlog je poput ljubavnog pisma u obliku videa. Izgleda da je potrebna treća osoba, anonimni svjedok. Bez tog eksponiranja kao da ni poruka ni pošiljatelj ni primatelj nisu vidljivi i zapravo ne postoje. Vjerujemo da takva reakcija kod mnogih ljudi dolazi iz usamljenosti.

Koji su znakovi koji odaju usamljenost u tim snimkama?

Vlogovi se pokazuju kao dnevnici u kojima se bilježe jako intimne stvari koje bih ja osobno zadržao za sebe. Svoje osjećaje, misli i svoja tijela dijele s potpuno nepoznatim ljudima, a istovremeno ostaju sami u svojoj sobi. Mnogi ljudi niti ne dobivaju komentare na svoje video uratke. Videe djevojke koja se obraća svojoj curi gotovo da nitko nije pogledao, a ne možete ne biti dirnuti njezinom iskrenošću. Jako je tužno da se sve te poruke mogu tako lako izgubiti u prostranstvima interneta.

Mislite li da su se voajerizam i egzibicionizam s internetom podigli na jednu višu razinu?

Postalo je tako lako snimiti video i jednim klikom ga staviti on line. Ne morate ni znati baratati kamerom. Mnogi ljudi snimaju svoje tijelo, ili neke njegove dijelove, iako ne u pornografskom smislu. Može se naći cijelo more videa s trudnim ženama koje pokazuju svoje trbuhe iz tjedna u tjedan prateći kako raste.

Da li biste se složili s izjavom da ljudi danas često koriste kameru kao ogledalo?

Da, poput zrcala, no zrcala bez prave refleksije, gotovo kao prozor kroz koji se prezentiraš nepoznatom promatraču. No, vjerujemo da smo sklapanjem snimki s You tuba u film i smještanjem ih u kino tim prezentacijama dali jedan novi kontekst i drugačiju reprezentaciju.

Ako bi vaš film bio jedina stvar koju bi vidjela neka druga vrsta u svemiru, što mislite kakvu bi sliku oni dobili o nama?

Ne znamo. No, ne bismo trebali promatrati te ljude kao primjerke životinja u zoološkom vrtu, nego kao na proizvod današnjeg društva. Nisu to neki tamo ljudi, nego smo to mi, ljudi 21. stoljeća. Vjerujem da bi uočili našu usamljenost, potrebu koju osjećamo jedni za drugima i potrebu za potvrdom od drugih ljudi da uopće postojimo.

„Ono što sam ja može promijeniti svijet“, kaže jedna žena u vlogu u vašem filmu objašnjavajući zašto uopće radi vlogove. Koliko mislite da je video moćan?

Vjerujemo da su vlogovi jako dobri za neke zajednice. Npr. za mlade gej ljude koji se na taj način međusobno povezuju, puput mlade lezbijke u našem filmu. Čak je nekoliko puta i sama rekla kako joj je vloganje puno pomoglo i dalo samopouzdanje.

Zašto ljudi toliko često snimaju kišu?

Kad čovjek vidi nešto lijepo, želi to snimiti i podijeliti s drugima. Za mene osobno kada vidim kišu u gradu, osjećam se kao da je cijeli grad u kapsuli.Volim kišu, a snimke kiše nemaju nekih dodatnih značenja. Neki su ljudi shvatili snimke u kojima se pojavljuju ptice u jatu kao metaforu kolektiva.

Kako biste se predstavili kao umjetnici? Različiti su razlozi zbog kojih netko stvara, a sad me zanimaju vaši?

Ovaj film je bio naš završni studentski rad. Inače, privlači nas dokumentarna forma umjetnosti jer smatramo da se u dokumentarcima mogu vidjeti ne samo objekti koji se snimaju, nego i način na koji redatelj promatra svijet oko sebe i pristupa stvarima, odnosno vodi filmski dijalog sa stvarnošću. Zato nam nije osobito bliska fikcija jer je umjetni konstrukt.

Ako biste se mogli ponovo roditi u bilo kojem obliku, u bilo koje doba i na bilo kojem mjestu, što biste izabrali i zašto?

Izabrali bismo vrijeme u kojem je film bio više važan nego danas kada mi se čini da nestaje ljubavi za film. Otišli bismo recimo u pedesete i šezdesete godine u Pariz.