Promjena spola u Hrvatskoj

Živjeti ugodno u svome tijelu

„S osam godina sjećam se da sam se svaku večer kad bih legla u krevet nadala da ću se ujutro probuditi kao djevojčica. Možda je to krenulo i ranije, ali toga se jako dobro sjećam. S devet mi je baka rekla da ako nešto dovoljno jako želiš, da će ti se to sigurno ostvariti. Mene je to oduševilo.“ započela je svoju priču Ena (podaci poznati redakciji) koja je prije mjesec dana završila svoju tranziciju, odnosno proces promjene spola. Za razgovor o tome kako je odrastati kao transeksualac te s kojim se dilemama i problemima u Hrvatskoj susreću odabrali smo dvoje sugovornika – Enu (male-to-female) koja je sretna da je sve to iza nje i Marka (female-to-male) koji je tek krenuo sa svojom transformacijom.

Pubertet je noćna mora transsekusalaca

Sve priče transseksualnih osoba ili kako se često kaže „osoba zarobljenih u krivom tijelu“ nalikuju jedna drugoj. Prvi znakovi da „nešto sa mnom nije u redu“ transseksualna osoba zamjećuje još u ranom djetinjstvu, a često se manifestira u odbijanju određenih rodnih uloga i preuzimanju onih od suprotnog spola. Ena se prisjeća kako je kad bi ostala sama kod kuće oblačila maminu odjeću i šminkala se poskrivećki. „Ne radi se samo o oblačenju, igračkama i igrama, već je cijeli mentalni sklop drugačiji“, tvrdi Marko.

Još veći problemi nastaju u pubertetu koji je, kako je rekao Marko, noćna mora svakog transseksualca – „tijelo ti govori jedno i svi ostali ti govore jedno, a tvoja unutrašnjost nešto drugo. I tu si potpuno zbunjen sam sa sobom.“ Prvu ideju da je uopće moguće promijeniti spol Ena je dobila kad je ukrala tatin pornić s sa shemaleovima (transseksualne žene s muškim genitalijama i ženskim grudima). Kada se potkraj devedesetih godina prošloga stoljeća proširio internet i za Enu i za Marka postalo je puno lakše doći do informacija o ovoj problematici, pronaći ljude koji su poput njih i zapravo vidjeti da nisi sam. U prijelaznoj fazi Ena je na poslu funkcionirala kao muškarac, a na večer i vikendom bi izlazila kao žena. Prisjeća se epizode kad ju je nakon jednog izlaska zaustavila policija. Obučena u ženu s dokumentima muškarca, dobila je samo zbunjeno pitanje: Jeste li to Vi?, na što je ona potvrdno odgovorila i sve je ostalo na tome.

No, rijetki su oni koji skupe hrabrosti i priznaju sebi što su, a počesto prođe cijeli niz godina prije nego se odluče za tranziciju. Marko misli da je to dobro jer se transeksualne osobe intenzivno posvete nekim drugim segmentima svog života, u njegovom slučaju to je bila znanost te upravo priprema doktorat. Ena je do svoje 28. godine sve držala za sebe, no onda joj je puknuo film. Prva adresa na koju se najčešće javljaju transseksualne osobe kod nas je psihologinja Nataša Jokić Begić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Nakon što ona utvrdi dijagnozu slijedi posjet endokrinologu, hormonska terapija, a posljednji stadij je odlazak pod nož. Za ovo posljednje moraju ne samo prikupiti znatne količine novaca, od desetak do tridesetak tisuća eura, nego i pronaći klinike u inozemstvu. Male-to-female obično se odlučuju za daleki Tajland, što je napravila i Ena, dok female-to-male najčešće odabiru Srbiju, gdje je Marko već obavio operaciju otklanja grudi. „Nisam imala straha ni kad sam doputovala tamo, ni noć prije operacije pa čak ni kad su me odvezli u operacijsku salu“, kazala je Ena. „Puno je teže čekanje nego sam čin operacije. U bolnici se opustiš, sretan si da je taj dan konačno došao“, nadovezao se Marko.

Proces

Osim što daje dijagnozu, Nataša Jokić Begić okuplja i malu grupu u kojoj transseksualci dijele svoja iskustva, savjetuju se i ohrabruju. No, ono što Marko zamjera psihologinji jest to što je premalo angažirana u traženju odgovarajućeg tima liječnika (psihologa, psihijatra, endokrinologa i kirurga) kako bi operacije bilo moguće izvesti i kod nas.

Nakon što se odradi cijelog niza kompleksnih operativnih zahvata slijedi promjena imena i osobnih dokumenata. Ena je upravo zakoračila u taj proces i ono što ljuti nju kao i sve druge transeksualce je rodni list koji sadržava napomenu o promjeni spola. To je dokument koji često treba priložiti pri prijavi za posao pa je osoba na taj način primorana iznositi svoju intimu i izlaže se diskriminaciji. Nedavno je Europski sud donio presudu da je odbijanje promjene rodnog lista nezakonito, pa se možemo nadati da će u nekoj bližoj budućnosti vjetrovi pravne jednakosti zapuhati i našim predjelima. Zasad, Hrvatska nema ni zakon o promjeni spola dok ga recimo Turska ima već petnaestak godina.

Reakcija okoline, ponajprije obitelji, jedan je od najvećih strahova s kojim se transseksualci moraju nositi.  „Velika kočnica je što misliš da ćeš previše povrijediti roditelje. Moji, koji su inače rastavljeni i ne razgovaraju, zajedno su otišli na razgovor kod psihologinje. Neke ljude i pridobiješ kad im kažeš istinu“, posvjedočio je Marko. Enina majka nije željela ići na taj razgovor, no sad, kad je Ena prešla put s kojeg više nema povratka, polako se miri s tim. Prije no što će otići na operaciju Ena je odluku o potpunoj promjeni spola obznanila najprije šefovima, a potom i cijelom svom odjelu od kojih je većina i ranije pretpostavljala o čemu jeriječ. Reakcija je bila i više nego pozitivna. „Kazali su mi da imam njihovu podršku, bili su skoro oduševljeni“, kroz smijeh je kazala Ena.

Jedno od pitanja koja si osobe koje mijenjaju spol postave je i pitanje reprodukcije. Ena je, iako tvrdi da ne razmišlja o djeci, prije operacija pohranila svoju spermu u banku sperme. Na taj je način  ostavila mogućnost da ih jednom ima, ako nađe odgovarajuću partnericu i ako se neki hrvatski zakoni promijene, npr. onaj o mogućnosti umjetne oplodnje nevjenčanih parova. Druga, ništa manje važna stvar je orgazam. Među informacijama koje se mogu naći na internetu stoji da se orgazam nepovratno gubi, no Ena vjeruje izjavama pojedinaca koji su i nakon zahvata zadržali osjet. „Ja još čekam da sve splasne nakon operacija, pa da se konačno mogu zabavljati“, šali se, a Marko mudro dodaje da je seks u glavi. Jednom kada konačno dobiju tijelo koje im odgovara, oni napokon, nakon godina samoće i čestih depresija, kako kaže Marko, mogu živjeti ugodno u svome tijelu.

Foto: posturereleaseimagery.org

Leave a Reply