Japanski film uz crossdressere, pedere i kabare
autor:
Ines KotaracToshio Matsumoto ime je koje će biti poznato tek malobrojnima, strastvenim istraživačima filmskoga svijeta i/ili zaljubljenicima u japansku kulturu. No, neznanje širokih masa nikad ničemu nije umanjilo važnost. Na ovogodišnjem, sedmom po redu, Festivalu eksperimentalnog filma i videa članica žirija Tanja Vrvilo odabrala je prikazati njegov kratki film „Za moje skršeno desno oko“ iz 1968. godine. Bila je to prilika da se prisjetimo Matsumotova remek-djela „Pogrebna povorka ruža“ iz 1969. godine te otputujemo u Tokijo šezdesetih godina, upoznamo ondašnju političku atmosferu, kontrakulturu i queer scenu.
Šezdesete godine u Japanu bile su turbulentno razdoblje čiji su početak i kraj obilježile važne studentske demonstracije (1960. i 1970.). „Tada se dogodio krah njihovih iluzija, gubitak nade u utopiju za koju se vjerovalo da bi je mogli donijeti studentski protesti. To je razdoblje najradikalnije umjetnosti općenito, a posebice filmske umjetnosti i performansa u Japanu. Postoji četvrt Sindžuku u Tokiju koji je istovremeno bio poprište studentskih nemira i policijskih akcija te snažnih umjetničkih performansa među kojima se ističu oni u kojima su umjetnici nastupali goli“, objasnila je Tanja Vrvilo. Matsumotovi filmovi, i onaj kratkometražni, u svom nabijenom obliku i onaj dugometražni, s naracijom, ne samo da su svjedoci toga vremena, nego su sam njegov koncentrat.
Najavljujemo četvrti Subversive Film Festival!
Crossdresseri, pederi i kabare, seks, droga i nasilje koordinate su u kojima se gibaju ta dva filma. „Matsumoto je queer redatelj u najboljem mogućem smislu“, kazala je Tanja Vrvilo za Queer.hr i obrazložila: „Glavni lik ‘Pogrebne povorke ruža’ je crossdresser što je u to vrijeme bio uistinu radikalan potez. Film je bio direktan napad na klasični japanski obiteljski film. Drugačije se nije mogla porušiti ta tradicionalna forma, taj najpoznatiji žanr japanskog filma koji se razvijao od 20-ih godina 20. stoljeća i po kojem je japanski film postao poznat u svijetu. Ne samo da jedan lik u filmu pripada tadašnjoj kontrakulturi, već je cijela kontrakultura bila scena tih dvaju njegovih filmova. To nije čin revolucije, nego više čin otpora i to otpora prema svakom uvriježenom mišljenju i prema svim šablonama“.
Matsumoto je queer i po tome što vješto razbija dihotomije – briše granice između fikcije i fakcije, muškog i ženskog, eksperimentalnog i popularnog. U redateljske vode je ušao kao dokumentarist, a kasnije je počeo raditi eksperimentalnije radove. Kako su mu okviri dokumentarnog filma, koji je vezan uz stvarni svijet i kontekst u kojem nastaje, bili previše uski, a eksperimentalni filmovi, unatoč svojoj imaginaciji i privlačnosti, zatvoreni u svoj svijet, Matsumoto spaja i razdvaja, supostavlja i suprotstavlja ta dva filmska modusa. Već je i sam transvestit onaj koji je istovremeno i muško i žensko pa ćemo u kratkometražnom filmu vidjeti cijeli proces šminkanja i oblačenja, odnosno pretvaranja muškarca u ženu. U dugometražnom filmu odličan primjer Matsumotovih poigravanja je sekvenca u kojoj tri žene (zapravo tri crossdressera) obilaze prodavaonice, no najednom utrčavaju u muški wc, zadižu svoje haljinice i piške stojećki. No, ni tu priča ne završava. Jedan od slojeva „Pogrebne povorke ruža“ mit je o kralju Edipu koji je ubio svoga oca, a vjenčao se sa svojom majkom. Matsumotov Edip je crossdresser koji ubija majku, a završava s ocem.
Matsumoto je najprije želio postati slikar, no roditelji mu to nisu dopustili jer je u tada siromašnom Japanu to značilo da će biti doslovno gladan. Upisao je medicinu jer ga je zanimao mozak i psihički poremećaji, no kada se upoznao s avangardnim i eksperimentalnim filmom, njegova je karijera krenula u drugom smjeru. Neobičan podatak u njegovoj biografiji jest da je bio registriran kao maloljetni delikvent jer je dvaput uhićen dok je bježao iz škole i to kako bi gledao filmove. Nakon šezdesetih godina, vremena „Pogrebne povorke ruža“ i „Za moje skršeno desno oko“, Matsumoto je i dalje nastavio raditi, postavljati velike instalacije i izložbe, snimati hvaljene igrane filmove, a i dandanas predaje na Fakultetu umjetnosti i dizajna u Kyotu. On, poput njegovih filmova, izmiče svim definicijama i određenjima – on je i teoretičar i redatelj i kritičar i filmaš i intelektualac u pravom smislu te riječi.
Matsumoto će u filmskoj povijesti ostati upisan kao prvi japanski redatelj koji je snimio dugometražni igrani film koji se događa na gej andergraund sceni, a svojevrsni je kuriozitet da je utjecao na samog Stanleya Kubrika i njegovu „Paklenu naranču“. Dovoljno razloga za gledanje?
~ Fotogaleriju s prvih dana 25 FPS festivala u prostorima Studentskog centra pogledajte na linku OVDJE (klik!).
Komentirajte!