Bitan dio tradicije Azije, ali i europskih država koje njeguju aristokratske loze te posjeduju društveno-politički uređene protokole susreta s pripadnicima plave krvi, jest klanjanje – jedan od najpoznatijih načina kako odavanja počasti tako i pozdravljanja.

Kada je u pitanju Azija dio je kulture Kine, Koreje, Indije, Tajvana, Japana i Vijetnama. Susrećemo ga u sportu (poput karatea ili mačevanja) ali i u ceremonijama čaja. Kraljevske obitelji i danas se časti klanjanjem; a u sličnu svrhu je i dio creda svih velikih religija svijeta: islama, kršćanstva, judaizma i budizma.

Dakako, najpoznatije je klanjanje kao oblik pozdrava u Japanu, iznimno važan čin čijemu se pravilnu izvođenju djecu uči od rane mladosti a nije neuobičajeno da firme i svoje zaposlenike šalju na tečajeve klanjanja kako bi bili na razini susreta s važnim poslovnim partnerima. Muškarci ruke drže paralelno s tijelom sa strana dok ih žene drže spojene u naručju. Klanja se iz struka, ravnog držanja ali očiju prema podu – a što se više nagnete to je znak većeg poštovanja i gajenja osjećaja. I to je, zapravo, čitava mudrost. Stoga iznenađuje koliko malo zapadnjaka poznaje (ili se potrudi naučiti) ovu tehniku te prisiljavaju Japance na rukovanja. A kad smo kod njih, u Indiji upravo kako bi se izbjegao fizički kontakt sklapaju dlanove i klanjaju. Jer, u fizički kontakt s onima nižih kasti ne smije se doći!

U Europi ni tona ni naklona

Kada je u pitanju Europa, naklon je kao oblik pozdrava bio dio svakodnevne prakse sve do modernijih vremena: osobe su se u srednjem vijeku blago naklanjale u znak poštovanja na ulici, lijevom rukom ispruženom uz tijelo ali dlanom prema van, obično uključujući kakav zamah tom slobodnom rukom do kojeg ćemo doći kasnije. S vremenom su se gospoda ulijenila pa se ili podizalo šešir uz klimanje, da bi se, kada je i to postalo prenaporno, samo doticao rub šešira koji bi se povukao prema dolje. Naklon je imao i estetsko-izvedbenu ulogu i u društvenim plesovima i na balovima – npr. kada bi se plesao valcer.

S vremenom, klanjanje i naklon sve više zamjenjuje danas uvriježeno rukovanje, a i tu dolazimo do jednog zanimljivog pojma: tzv. limp wristing. Termin koji se originalno vezuje za oružje, odnosno za osobe koje ne mogu onako ‘muški’ čvrsto držati revolver ili pištolj bez da im ispadne iz ruku prilikom potezanja okidača, kasnije se počeo povezivati s osobama koje specifično i mlohavo pružaju ruku prilikom upoznavanja. Kasnije je postao i asocijacija za gej muškarce koje se stereotipno smatralo slabićima (Check out that limp wristler).

Ipak, nevezano za gejeve, limp wristing se i danas smatra jednim od načina na koji ćete najlakše ostaviti loš dojam na osobu koju upoznajete. Meni upravno suprotno nema goreg nego kad mi sugovornik stegne ruku pri upoznavanju kao da ju pružam u ralje. Call me a sissy, al upoznavanje bi, osim u iznimnim situacijama, trebalo bit srdačno i toplo, a ne intimidirajuće.