FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Zagrebački restoran

objavljeno:

10. 04. 2011.
Zagrebački restoran

autor:



Priča za nedjelju: Domagoj Novak:


povezane vijesti

Već je pao mrak kada je vlak ušao na Glavni kolodvor, bilo mi je žao što sam propustio crvene boje na kućama pri zalasku, ali sam se morao iznova suočiti s tim gradom. Bilo je dovoljno vidjeti vijesti, ogroman skup u gradu, nisam ni znao točno tko je uopće prosvjedovao, ja bi ih sve strpao u braniteljski koš. Sukobi s policijom, helikopteri nad gradom.

Izlazeći s kolodvora, bio sam napet što ću naći na ulicama, cijela Hrvatska se slila u grad. Nisam čitao od ranog popodneva kakvo je stanje u gradu, kao da bi mediji i dali točan izvještaj. Ako se radilo o semaforu, Zagreb nije bio ni na crvenom svjetlu da ga izbjegnem, ni na zelenom da budem svoj i prošećem, ali na žutom svakako. Kao i svaki dan zapravo, danas sa nijansom crvene. Jedino sam se radovao Jean-Michelu s kojim sam chatao na Romeu dan prije, došao je na Zagreb Gourmet Festival koji se održavao u Muzeju suvremene umjetnosti.

Grad je ipak bio miran, i nakon što sam na trgu vidio samo jednog pijanog čovjeka kako maše zastavom Jelačiću u lice, bilo mi ga je žao, ali i drago da se semafor promijenio u žuto s nijansom zelenog. Jean-Michela sam susreo u Booksi, po meni jedinom reprezentativnom mjestu za popit kavu. Jean-Michel je pričao o hrani, o vinu, o tim svim divnim svakodnevnim stvarima o kojima čovjek misli kada živi u Parizu, kada je svakodnevica jednostavna. Svakodnevica Jelačićevog trga je bila poput nekog duha prošlosti.

U razgovoru mi sjedne iznova gdje opet živim. Da, znao je on teoretski da gej prava nisu najrazvijenija ovdje, ali nekako se u to uživio kada je prebacio svoj Romeo profil s Pariza na Zagreb. Odmah je dobio hrpu poruka, osjetio se počašćen i pun nade, ali kada nije dobio slike lica, ili kada ih je dobio sa sunčanim naočalama, zapitao se. Objasnih pomalo o statusu coming-outa u Hrvatskoj, pa u Srbiji, posebno osvrt na povorku ponosa u Beogradu. Da, da, u Parizu je to OK i veliki je to party, ali ovdje je to još uvijek politički čin koji zahtjeva policijsku prisutnost.

On se pak ražalostio da se toliko lijepih muškaraca koji hodaju ulicama grada mora skrivati i biti u strahu. Iznenadilo me to suosjećanje, sam ga nisam nikada osjetio. Valjda tako i mi gledamo gladne Afrikance i Indijce, sa suosjećanjem i žaljenjem. No, eto barem netko pokazuje suosjećanje. Ipak, najviše ga je šokiralo kako su mu ljudi prilazili na chatu, kao u restoranu u kojem se naručuje meni, predjelo, glavno jelo i desert. Dođeš, pojedeš, platiš, odeš. Nema tu gurmanskog uživanja. Možda kao “vidi zvijezde, daj kurac/ guzu”.

Htio je da izađemo u gej klub, ja rekoh Rush. Zašto baš Rush, upita on. Zato jer je jedini, odgovorih. Iznenađenje i onda uzdah. Našli smo se ponovno oko ponoći na trgu, mene je uznemiravala policijska prisutnost, njega smirivala. U mojem rječniku, njihova prisutnost znači da bi moglo biti problema, za njega da će ga netko zaštititi. Tko bi rekao da živimo na istom kontinentu?

U Rushu je bila gužva, malo dosadni electrohouse On je flertao s dečkima, bilo je lijepo gledati tu slobodu, tu neobaveznost. Klub kao prostor neobaveznog i opuštenog druženja, dodira, ne lova i napetosti. Nije da mu nije pomoglo što je bilo na prvi pogled jasno da je stranac. Flertao je i sa mnom, i prihvatio sam igru, premda me posesivnost bola svako toliko. Negdje oko tri me pitao da li bi se mazio s njime u hotelu kod njega, mrzio je anonimne gradove i trebalo mu je tjelesnog kontakta da se osjeća manje sam. Meni je trebalo to isto.

Na trgu smo vidjeli grupu dečki kako su skakali na ovoj zimskoj hladnoći u fontanu.

Dva u gaćama, a treći se skinuo do gola. Ostali dečki su ih promatrali i pljeskali, neki još i fotografirali. Kako je njima dopušteno flertati tako, a nama nije? Zašto je, ne iskrenost želje za fizičkim kontaktom, već osvještavanje seksualnog nagona tako osjetljiva? Ili ja ne znam ništa o Hrvatskoj i to se izražava na meni nepoznat način?

Soba je bila hladnih žutih zidova, posve neosobna, ali kontakt s njim je bio skroz osoban.

Masaža, poljupci, razgovor, zezanje, bili smo napaljeni, ali nijedan nije osjetio potrebu da ode taj još jedan korak dalje. Zaspali smo zagrljeni. Ujutro nas je probudila sobarica, ja sam nastojao razvesti priču u nekom smjeru da ne posumnja, lijepo smo pričali o hotelu, o ljudima, o toj super kavi koju imaju u restoranu. Jean-Michel mi je rekao da se ne brinem, sve je ona skužila i ništa nije rekla.

Prošetali smo gradom, pored malenih štandova na trgu, kupili razglednicu u Algoritmu za njegovu mamu i sjeli još jednom na kavu. Nisam siguran što sam mu htio pokazati, pričati o povijesti da opravdam grad, da razumije to bolje, jednu anonimnu zemlju poznatu po reklamama za odmor u pariškom metrou. Ipak, za Jean-Michela je to bio još jedan sajamski grad poput onih o kojima čitamo u srednjem vijeku. Gradovi za proputovanje, u koje se dolazi jer tamo ima posla na sajmu.

Otpratio sam ga u zračnu luku, jedan poljubac na odlasku,ponekad mi se čini -  jedino mjesto gdje je takav poljubac u ovoj zemlji dozvoljen. Jedino mjesto gdje je svijet stavio svoju šapu i svoje kriterije tolerancije. Ali odlučih ako si u Zagrebu, prilagodi se Zagrebu. Sutra otvaram i ja profil bez lica, plavo more koje zapljuskuje mene i ostale, svakog na njegovom ekranu. Pa čekam poruke. A možda sam i ja jedan od onih koje spominje Jean-Michel, dođem u restoran pa prigovaram non-stop na jedini meni.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

OMG!
Opasno Mudre Gej-novosti




Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Kosmogina
Pitchkanterije


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike