- Queer.hr - http://queer.hr -

Mame (wannabe) heguše

Posted By Marino Čajdo On April 6, 2011 @ 6:26 am In Lifestyle,Život | No Comments

Podrška unutar obitelji, neovisno o dobi, spolu, seksualnoj orijentaciji ili čemu drugome od važnosti je zapravo za svakog čovjeka. I dok ćemo ponekad ići i suprotno od očekivanja roditelja, ne može se poreći kako je njihova potpora u bilo čemu što u životu radimo bitna. Mislim da ne poznajem osobe (a ako da, iznimno su rijetke i vjerojatno u sebi specifičnim životnim situacijama), neovisno o njihovoj dobi, koje se barem tjedno ne čuju sa svojim roditeljima, ispričaju im svoj dan, tjedan ili mjesec … napišu ga u mailu ili dojave telefonom, upute makar u svakodnevne sitnice svojih života prije nego prekinemo tu, za neke traumatičnu a druge ispunjujuću, radnju i vratimo se svakodnevici.

Ne govorim iz perspektive jednog, ali biti roditelj zasigurno nije lagano. Biti roditelj LGBTIQ osobe mnogima je zasigurno još i teže. Ne kaže se uzalud da je izaći iz ormara pred roditeljima posljednja stepenica coming outa; a to, recimo, jest iskustvo kojem mogu posvjedočiti – u tom trenutku, koliko god on traumatično prošao, sav je teret skrivanja i muljanja konačno skinut i otvara prostor jednoj novoj fazi: bila to ona veće iskrenosti s roditeljima ili ignoriranja, opet ovisi od slučaja do slučaja. I dok coming out roditeljima možda skida teret s naših leđa, istovremeno ga prebacuje na onaj majke i/ili oca. Uzmimo u obzir da smo još uvijek dio države koja njeguje heteropatrijarhat, nema prevelikog razumijevanja prema rodno-spolnim odstupanjima od normi a najveći je problem – što će netko drugi reći; barem kada su u pitanju starije generacije.

No, nisam htio pisati o problematici coming outa pred roditeljima već samo oslikati koliko je biti roditelj geju ili lezbijki (a još i više interseksualnoj ili transrodnoj/seksualnoj) na momente zahtjevan ‘posao’, koji zahtijeva veliku dozu razumijevanja i potpore kakvoj mnogi nažalost ne svjedoče u svojim obiteljima.

Gay is the new black. Kid.

Zapitam se stoga, kada čitam blogove poput iznimno popularnog Raising My Rainbow [1] ili gledam videe kabaretskih izvedbi pjesmi majki koje si žele gej sina, jesu li te osobe uopće svjesne sa čime se, doslovno, igraju.

Trenutno svjedočimo iznimnoj situaciji (posebice izražena na zapadu) kada je u pitanju potpora običnih ljudi ali i onih iz javnog života pravima LGBT osoba, uslijed traumatičnog niza samoubojstava i jačanja radikalno desnih grupacija. Koliko će se dugo snimati It Gets Better i NoH8 spotovi, koliko će dugo Perez Hilton blogati o gej pravima a Lady GaGa snimati ode gej obožavateljima ne možemo predvidjeti, a daleko od toga da kažem da ih se treba odreći.

No, određene manifestacije ove potpore, koliko god na prvi pogled izgledale simpatično, kao da ozbiljno graniče s opakom nonšalantnošću u problematiku LGBT osoba, posebice mladih, te nakaradno igranje sa stereotipima.

Ove majke ne da su počašćene kvir djecom, one ih priželjkuju, gotovo kao što se priželjkuju štenci, gosti na popodnevnoj kavi ili rođendanski poklon – pridodajući pri tome identitete klincima koji ih nisu ni svjesni!

Raising My Rainbow mama tako odgaja „pomalo feminiziranog (ne propušta to spomenuti u svakom postu, op.a.) vjerojatno gej sinčića“ koji se voli igrati s Barbikama, odjenuti haljinicu, sprema čajanke za svoje imaginarne prijatelje i drugi niz radnji koje se obično asocira uz aktivnosti koje rade djevojčice predškolske dobi.

Da se ogradim, ne robujem rodnim stereotipima, moguće da sam i ja spremao čajanke za medvjediće i lutke u vrtiću, ali način na koji ovi roditelji pristupaju svojoj djeci, već ih odmalena trpajući u jednu kutiju mi se ne razlikuje pretjerano od one ambicioznih roditelja koji imaju čitav njihov život unaprijed isplaniran i provode ga mimo želja, sposobnosti i talenata svoje djece.

A stanimo malo i zapitajmo se otkada to feminiziranost definira i seksualnu orijentaciju, otkada to čine razigrano-nevino-nesvjesne dječje aktivnosti. Da i klinac jest gej, pitam se kako bi se za desetak godina, uslijed turbulentnog pubertetskog razdoblja kombinirano s otkrivanjem vlastite seksualnosti osjećalo uz otkriće da njegova majka sve to proživljava zajedno s tisućama online čitatelja.

Iako, po meni provokativan ne po sadržaju već po gluposti koje se mogu iščitati među postovima autorice bloga, moram primijetiti barem jednu pozitivnu stranu kako njega tako i drugih sličnih online sadržaja.

Ako ništa, ova se majka pokazuje iznimno smirenom već u pomisli da joj je sin možda gej, a istodobno daje korektan primjer drugim roditeljima koji ostaju zbunjeni i strogi kada dijete odluči gender bendat, što u predškolskom razdoblju nije neuobičajeno. Težak je zadatak zaštiti tu djecu, njihovu osobnost i razigranost, dati punu potporu u zaštićenom prostoru a opet čuvati od zlih izvanjskih utjecaja i komentara.

Imati dijete sa sobom donosi velike odgovornosti. Neka sam nazadan, ali odgojiti ga da bude inkluzivno i otvoreno prema svima se neće postići tako da se dečkiću obuče roza majica jer se majci eto pričinilo da je možda gej.

Lijepo je odgojiti dijete koje se osjeća ugodno takvo kakvo jest, još je ljepše odgojiti ga tako da lijepo osjeća u društvu onih drugačijih. Ali oprostite, u kojem smo to trenutku toliko srasli s društvom da majke biraju seksualnu orijentaciju?


Article printed from Queer.hr: http://queer.hr

URL to article: http://queer.hr/1169/gaybies/

URLs in this post:

[1] Raising My Rainbow: http://raisingmyrainbow.com/

Copyright © 2011 Queer.hr. All rights reserved.