Za početak, Shane: „Ne, ja nisam feministkinja“, i onda nakon pogleda od strane okupljenog društva, dodano tiše – hej, ali ja volim žene.  Smijeh svih okupljenih, a vjerojatno i nekolicine gledateljica. Smijeh, jer  ta dodana izjava govori jako puno – voljeti žene, u smislu kojem to izmišljeni (i pomno osmišljen) lik iz lezbijske sapunice kaže, znači “voljeti sve žene“, biti „ženskarošica“,“ loviti suknje“, sve ono što tu plošnu konstruiranu ličnost lansira ravno u putanju čeznutljivih lezbijki hipnotiziranih do stanja izmješane ovisnosti o seriji i nezadovoljstva vlastitim životom koji ne pruža toliko uzbuđenja kao zamišljen adrenalinski rollercoster života likova s ekrana. Što je sve kompliciran sociološki fenomen koji bi mogao biti predmet kulturalnih studija. Ali, s druge strane, govori li nam to i da seksističke ispade lezbijki možda ne prihvaćamo, ali ipak toleriramo u većoj mjeri nego od strane muškaraca? Ukoliko je ovo zazvučalo poput blasfemije, nadolazeće pitanje tek poziva na inkviziciju.

Ako nam je tamo neka imaginarna vjetropirka simpatična dok drobi o ženama na taj način da je vidljivo da joj pritom kroz glavu prolaze galerije osvojenih međunožnih područja, smatramo li njen seksizam manje opasnim, jer dolazi od žene?  Škakljivo pitanje, zar ne?

Frajerice su kewl

Frajerica je odlična hrvatska riječ. Naravno da je riječ o germanizmu, jer made in germany jamči kvalitetu. Ali ovaj njen oblik jest baš naš – i govori o uvriježenosti  preferiranja životnog stila koji odiše stavom i snagom, a također i rastezanju rodnih uloga. To nije „muškarača“, što je riječ negativnog prizvuka, nego sadrži primjesu odobravanja. Jezični artefakt genderbendinga – pa tko bi to pripisao nama Hrvatima?

Poigravanje s maskulinitetom počesto je složena tematika. Ali sad govorim o onom dijelu koji se odabire, poput tenisica, a zna se i odnositi na tenisice. Ponekad to prelazi i u čistu „lajfstajl“ sekciju – do razine tinejdžera koji znaju prepoznati čak i koji su žniranci kewl, a koji lejm. Odabir kape, ne preuske odjeće, način na koji se uvlači dim iz cigarete, čvrst stav, glasan govor… nepresušno područje, dakle.  Zanimljiva je i prikolica koja se vuče za tim konglomeratom. Svjestan odabir generalno neodobravanih uzoraka ponašanja. Psovanje. Neke prakticiraju i hračkanje. Neke vole mrgođenje. Počesto uključuje i viceve o ženama, prepričavanje lovačkih priča, grafički opis atributa predmeta žudnje, sve što bi, ruku na srce, da se zatekne muško društvo da to prakticira, izazvalo mrštenje, prijekor i pogrdu. A pritom nije da ni one lezbijke koje se rodno ne poigravaju, ili bar ne u nekoj drastičnijoj mjeri, nisu u stanju zafućkati za minicom. Ovo dakle nije pitanje rodnog identiteta – riječ je o odabiru nastupa koji nekog markira kao osobu s gardom. Frajericu, no.

Ženice su slatke

Girlie-girl je izraz za „ženicu“. „ Ženica“ je izraz koji obuhvaća nešto što može biti slatko, seksi, predmet interesa, ali i patroniziranja. „Ženica“ si kad ne znaš popraviti auto, ne možeš otvoriti staklenku ili već koja god od kušnji moći i snage. Kada si frivolna, rastresena, romantična. Ženica je simbol za „pusti, ja ću“, i davanje prostora egoboosta onoj drugoj strani koja u tom trenu imenovanjem nekog ženicom dokazuje da ona sama to nije, te je očito u onom kul timu. Međutim, kada je riječ o odnosu dvije žene, vjerojatno je da će se te dvije strane izmjenjivati, ovisno od problemskog zadatka pred kojim se jedna od njih nađe. Recimo, primjera samo radi, barem jednom mjesečno.  („Koji ti  je, ulovio te PMS možda?“  je vjerojatno najmizoginija rečenica koju jedna žena drugoj može izgovoriti) Što sve ovo spušta na razinu farse, ako smo jedan dan ženice, a već udući frajerice.

Brojni su muškarci, i strejt i gej, koji ponekad, ili nikad, ne mogu otvoriti te kisele krastavce. Ne znaju da se sifon može odšrafiti da bi se ispraznila smrdljiva nakupina. Fluktuacija emocionalnih stanja tek nije rodno određenog monopola. Dakle ovo sve uistinu nije pitanje roda. Nego natpišavanja. 

E to je tek lejm.