autor:

On je bio muška diva. Ona vrsta dječaka koje se ismijava u školi jer lijepo pjevaju i znaju plesati, jer su feminizirani. Prijatelji su za njega rekli da je bio plah, tih i jako nježan. Rekli su sinonime za feminiziranost u ovom odveć normativnom svijetu, vokabularu. Priznao je da su mu uzori bili upravo Liza Minnelli i Michael Jackson.

Živio je život do daske, do kraja ili kako se već kaže: punim plućima? Kao dio shobizz scene – taj je čovjek doživio svoj maksimum – vjerojatno najvećim i najvažnijim glam-rock koncertima u povijesti tog žanra. Kada je umro, pričali su da je umro zbog toga što je gej i zbog toga što je to bolest homoseksualizma, na onaj način na koji to mogu samo mediji kada idu stvoriti novu tiražu, kada si idu podebljati plaće, kada se obraćaju javnosti “jer to ona želi i bira”. Na onaj način na koji su pisali poslije Foucaulta, Guiberta, Hudsona. Dakle, umro je od AIDS-a jer od toga gejevi umiru u ovoj notornoj medijskoj sudbini.

Međutim, on nije bio gej jer to nikada otvoreno nije izjavio. On nije bio ni biseksualac ni hetereoseksualac. Bio je sada kada se gleda – čovjek lišen tih životnih kočnica tkz. identiteta. On je samo birao što je htio, onda kada je to htio. Jer je mogao. Jer nije imao blokade.

Bio je, kako dalje medijsko-urbana legenda ide – veliki hedonist. Kupovao je skupocjene umjetnine, darivao svoje prijatelje, ljubovao po New Yorku i Ibizi tražeći “gej ljubav”, imao mačke, snimao duete sa slavnim i tada možda slavnijim pjevačima.

Nikada nije govorio o svojim “korijenima” niti o orijentaciji. Bio je iznad toga u isto vrijeme u kojemu je bio žrtva toga. Žrtva integrirane sramote i stida zbog svoje “nečiste” krvi, zbog svog u suštini nezapadnjačkog identiteta, zbog svoje nenormativne seksualnosti. Bio je žrtva društvene i javne inhibicije na putu i u slavi, tamo među pop zvijezdama.

Koketirajući sa stilovima on je upravo govorio na koji način i koliko mu je važan princip različitosti, slobode, drugačijeg.

Eksperimentirajući sa životom – uspio ga je dovesti do svog vrhunca u oba smisla. Do velikih zvijezda i neizostavnosti u ovomu svijetu koji poznajemo te do osobne tragedije koja je nakon njega i sličnih njemu gotovo pa postala epidemija. Nažalost.

Možda najljepši stih koji je otpjevao je onaj u pjesmi The show must go on kada više nego precizno opisuje svoj scenski karakter, a volimo vjerovati (mi – koji ga nismo stvarno poznavali) i svoj emotivni habitus:

My soul is painted like the wings of butterflies.
Fairy tales of yesterday, will grow but never die.
I can fly, my friends!

So fly, Freddie. Kao i svi oni koji su te naslijedili ili će tek. Ako se ikada rode.