autor:

Kolumna: Prodaja ega /Hiperinflacija emocija by Srđan Sandić:

U sedam i dvadesetšest je sjeo za svoj stol. Prije nego što je sjeo, u usta je strpao pola palačinke i mandarinu. Kažu da je zdravo nešto pojesti prije nego popušiš kutiju jeftinih cigareta. Ali, to samo kažu. Vjeruju neki i da kada jedeš crveno meso prije spavanja možeš sanjati teške snove. Od nedavno vjeruje i on u to. Ali tek od nedavno. Počeo je vjerovati da se dobro dobrim vraća i da će sve doći na svoje. Sa svojim ciničnim prijateljima je zaključio da je očito loše čim se tješi tek dolazećim, tek nekim futurom. Ali neka. Svakom svoje. Ne razumije on da je povrijeđen, vjeruje prije – da je samo stariji, zreliji, pametniji, suvisliji. Vjeruju i drugi oko njega i dapače, uvjeravaju ga da je skroz dobro i da mu baš dobro ide i da samo tako nastavi. I hoće on. Sluša i pamti. Nekada je bio dobar u školi, a neki maniri ostanu kroz život. Ima ženu i dijete. S njom je od srednje škole, a bili su i susjedi. Nije baš šarao okolo. Bio je predan samo njoj, a i ona njemu. Vjenčali su se u crkvi, makar on nije bio vjernik. Sada i to postaje. Bilo je to prije sedam godina. Ubrzo nakon vjenčanja je ona ostala trudna. Mala sad ima šest godina. Bliža je s majkom. Ali to tako bude, kaže mu njegova majka i njezina majka. On im vjeruje. Na poslu je svaki dan od osam. Predano. Nije se baš volio buditi rano, ali se navikao. Živ se čovjek baš na sve navikne. I on je, da ne zaboravimo. Zna on misliti da to i nije neki trud. Ne očajava, ali o poslu i ne voli pričati. Tu i tamo pogleda  Dr. Housa i kriomice Ples sa zvijezdama. Zna baciti oko na neku od natjecateljica. Ali samo ponekad. Radio ne sluša. Novine ne čita i nema fejsbuk. To mu je glupo. Šiša se za četrdesetpet kuna kod mamine prijateljice s kojom obavezno pročakula o stanju u državi i stanju u medijima. Od nje sigurno zna više, ali inače – ne voli baš on o tome pričati. Jednom davno su rekli da i zidovi imaju uši. Dakle.

Voli prošetati svog psa po noći. Voli se zagledati u Arhiv.

On je mogao biti i ona. Zove se onako neutralno, na talijanskom je to ime za ženu, a na hrvatskom za muškarca. Pomisli nekada i na tu opskurnost. Zna pomisliti da bi mu vjerojatno u životu bilo lakše. Pravo poduzetnički cijeni sponzoruše. Ali ne zna to objasniti. Ni ne mora. Nitko ga ne pita.

Jednom je sjedio sam za radnim stolom i padalo mu je svašta na pamet. Palo mu je na pamet npr. pitanje: za koga bi umro? Za što bi umro? Zašto bi umro? Nije dao odgovor, čak ni sebi. Prešutio ga je. Jednostavno – nije morao odgovoriti pa i nije. Ima puno ljepote u „nemoranju“. Ne usudi se, doduše, „to“ ni nazvati ljepotom. Zna misliti da on sam u biti nije potreban.

Još danas će trebati nekome. Upravo ga je nazvala mama. Hoće da joj donese zelje. Donijet će joj zelje. Ima on i jednu malu tajnu, ali je nevažna i neopasna.

Kada drka, onda kada je sam i kada zna da je kćer u vrtiću, a žena na poslu, onda drka na jednu scenu iz jednog pornića. On je tada zavezanih ruku. Pišaju mu po guzici i u usta. Njih je petorica, a on je jedan. Proguta svima spermu i onda ga onaj s najvećim izjebe. Stave mu čarape u usta i zalijepe selotejpom. U toj sceni dobije barem tri šamara. Želi se udaviti u spermi a i od čarape. Tu scena završava. On svrši. Ne pita se zašto ga to pali i ne pita se da li se to ikada dogodilo ili da li bi se moglo dogoditi. Upali tv, zapali cigaretu. I to je to. Biseksualac?