Kolumna: priča za nedjelju by Domagoj Novak:

---

Dao sam gradu opet jednu priliku. Čini se da se grad ipak mijenja. Prije deset godina jedina oaza za knjige na engleskom je bio Algoritam u Gajevoj, tamo smo provodili sate listajući. Sa strahopoštovanjem sam listao stranice, i one o znanosti i one o povijesti i one o managementu. Bio je to jedini izbor u gradu. A sada knjižara ima sva sila, neke se čak reklamiraju i na plakatima na tramvajskim stanicama. Moja omiljena je Booksa, cosy place koji kao da postoji skroz van ovog prostora. Reklamira se i opera, reklamira se i kazalište, i to ne samo na aerodromu.

Ovaj puta sam dao priliku muzejima. Skupili smo se i čekali u redu za vidjeti Art Deco izložbu u Muzeju za umjetnost i obrt. Nisam znao da je tako nešto moguće ovdje. Još manje da je Zagreb između dva rata bio tako progresivno mjesto. Josephine Baker nije bila samo hit u Parizu, imala je i gostovanje u Zagrebu. Moji kolege su htjeli do Muzeja za naivnu umjetnost, to je sva sreća bilo kratko. Malo je depresivno gledati taj seoski slavonski krajolik, pa sam samo proletio. Na kraju smo uspjeli doći do prirodoslovnog muzeja, isto na Gornjem Gradu. To je bilo još depresivnije. Vidjeti kako se znanost prezentira u Hrvatskoj, dok Pariz i New York imaju ogromne multimedijalne prezentacije u svojim muzejima, mi smo još uvijek zapeli na prepariranim životinjama. Također je bilo jasno kako se tretira znanost u ovoj zemlji, ovo je bio najsiromašniji od tri muzeja koje smo vidjeli. I koliko god profesor Baltazar bio simpatičan kao model za luckastog znanstvenika, to je ipak neki austrougarski model iz pretprošlog stoljeća. Današnji kreativci ne moraju pokazati bradu da bi ih se smatralo relevantnima. Kako misle da će se klinci poistovjetiti s jednim takvim likom, osim da budu patronizirani od svojih sveučilišnih profesora?

Prošla je ponoć i grad je bio pun ljudi. Vizualni diverzitet u povojima (tek nekoliko crnaca i azijata), jezični diverzitet u povojima (tek pokoji strani jezik se čuje u prolazu). Ali barem se osjećalo da grad živi, sve ako se i radi o jednoj noći. Ja sam se uputio u Rush da se nađem s jednim dečkom s chata. Jedini gay club u gradu, zatvoren u mračnoj ulici, kao da se radi o nekom sex clubu u Parizu, ne o običnoj diskoteci. To dovoljno govori koliko je vidljivosti dopušteno u ovome gradu. Iznenadio me taj miks glazbe na koje su plesali mladi dečki. Pjesme s Eurovizije (plus), standardni girl pop (plus), stari hrvatski dance iz devedesetih (ok), te onda ovaj cijeli niz pjesama koje uopće nisam znao. Kako da to kažem, a da budem politički korektan? Koliko god ovdje teče Europa, toliko tu teče i Balkan.

I tko bi rekao da ti dečki imaju lice? Na Romeu ih je nemoguće vidjeti, ako i imaju sliku, onda to nije slika lica. OK, ako je slika lica, onda nose tamne sunčane naočale.

Komunikacija je možda slična. Na Romeu su nedodirljivi osim pitanja poput “imaš prostor”, u Rushu dolaze u društvu i drže se njega. Osim ako te netko nije snimio i drži na oku, možeš cijelu večer ostati sam. U Maraisu počneš u Open Caféu, popričaš, skupi se nekako društvo ljudi koje si taman upoznao i onda se krene plesati. Tako je lako. Kako u ovome gradu čovjek upoznaje nove ljude?

Da ne govorim da mi nije ugodno hodati ulicama grada noću, nakon čitanja vijesti o prebijanju gejeva noću. Ali novi dan, novi party. Otišao sam po prvi puta u Mediku negdje oko ponoći. To je već nešto novije, podsjeća me na Močvaru u devedesetima, ista malo pomaknuta ekipa. Premda mi tupi techno koji se puštao nije išao u skladu s tom starom slikom. Ali barem je bilo opuštajuće vidjeti taj vizualni diverzitet, premda malo alternativan. A nisu grijali. I još k tome se svuda puši. OK, mora se priznati da se ovdje može pričati sa slučajnim strancima i to lijepe razgovore grijajući se na vatri vani kao klošar. Možda to i nije tako daleko od istine.

I onda kada sam otkrio gornji floor, ušao sam kao u neku live verziju one Art Deco izložbe, Zagreb koji je izronio iz nekog drugog vremena. Neka totalno originalna mješavina ruskih, engleskih, francuskih, hrvatskih pjesama, ljudi koji plešu kako ih je volja. Dečki i cure za koje se ne kuži tko je gay, a tko je hetero, svi se čine jednako queer. I grijano je i toplo je. I kada je gotovo, svi se vraćaju kući i sada me u toj masi nije strah hodati ulicama grada noću.

A sada je nedjelja i sutra me čeka još jedan početak tjedna. Opet nazad u laboratorij.

Najradije bih da vikend traje i dalje, sve samo ne vratiti se u tu sumornu stvarnost. Tu se najbolje vidi gdje je Zagreb, totalno na repu svega, koliko god si ovi Baltazari na sveučilištu tepali.

Jedinu utjehu mi pruža Lady Science iz Zheng Laba (link ispod). Da, želim članak u Cellu. Da, želim već da se ovaj projekt već jednom završi. Želim na sljedeći nivo. I ne želim više biti siromašan.