autor:

Kako se približava datum Beogradskog Pridea, tako se nastavlja, a i intenzivira masovni turnir u ping-pongu pro i kontra stajališta. Pitanje je vremena bilo kada će se to preseliti i u sferu aktivističkog dijaloga putem medija. Gdje se opet pokazuje kako različiti ljudi svemu pristupaju – različito.
Najnoviji iskaz, u slijedu velikog broja kartica teksta dolazi od Vlatka Salaja, koordinatora malo poznate organizacije LGBT Vojvodina. Njegov je stav – kontra beogradske povorke.

Postavke kojima kritički pristupa organizaciji i održavanju ovogodišnje, ali i prethodnih povorki, povlače pitanja koja su bolne točke LGBT aktivizma općenito: aktivistički karijerizam, dodvoravanje donatorima, primjerenost strejt predstavnika LGBT pokreta. Međutim, ovakvi postupci ukazuju na još bolniji moment – aktivističku neprimjerenost odabira diskursa i trenutka.

Salaj tako postavlja pitanje zašto se nakon 15 godina „internacionalno podržavanog financiranja LGBT prava u Srbiji“ nisu promjenili stavovi javnosti o LGBT populaciji, te nudi odgovor da je riječ o „pogrešnom vodstvu“, što argumentira u elaboriranih 15 točaka.

Neodržanu povorku iz 2009. naziva lakrdijom i PR kampanjom, navodi trzavice među organizatorima, kao negativni čimbenik ističe da je glasnogovornica bila strejt i da je u odboru bilo (sic!) 10 posto muškaraca. Kao primjer toga da nisu zahtjevali razvoj LGBT prava navodi da nisu tražili gej brakove. Dotiče se i najkontroverznijeg momenta organizacije beogradskog Pridea te godine – njegovu zabranu za koju kaže da je takvom lažno prikazana, i da je riječ o otkazivanju od strane organizatora samih.

Prošlogodišnja povorka po njemu je opet manjkava, i promjenu članova organizacijskog odbora vidi kao dokaz tomu da „su se očito trebala promjeniti izvori sredstava  zbog prošlogodišnjeg sramoćenja“. I nanovo ga smeta prisutnost strejt osoba. Budući da se povorka održala na taj način da je kročila očišćenom ulicom bez publike, sramotno je po njemu nazvati ju uspješnom, odnosno smatra to uspjehom samo za „proeuropsku vladajuću stranku“. A ove se godine po njemu opet ponavljaju stvari.

Ovu tiradu kontra povorke već su prenjeli neki strani mediji, i dok s jedne strane kritički dijalog može konstruktivno utjecati na razvoj LGBT pokreta, objavljivanje ovakvih analiza u baš ovom trenutku pokazuje da je riječ ipak o monologu koji traži vidljivost zbog trenutka objave. Ukoliko se smatra da treba uvesti promjene – to se ne čini mjesec dana pred održavanje povorke. A opetovano pozivanje na financijska sredstva govornika će samo okarakterizirati kao jalnog i manje talentiranog fundraisera. Mizogin i strejtofoban diskurs LGBT aktivista mjesec dana pred održavanje povorke također je fenomen koji bi svakog ljudskopravaškog aktivista trebao jednostavno zgroziti.

S druge strane, postoje i primjeri drugačije provedene kritike. Trzavica je među LGBT organizacijama u Srbiji bilo i ove godine, dok se postavljalo pitanje tko će na kraju organizirati Pride. Ali nesuglasice su očito raspravljene, i to izvan medija, a uz  to i dobrano na vrijeme, odnosno pola godine prije nego što se javno počelo raspravljati o Prideu. Što je pozitivan primjer međuaktivističke solidarnosti. Jer Pride nije vlasništvo organizacije, nego čitave LGBT populacije i društva općenito.

Zaključak kao odgovor na pitanje iz naslova stoga je po meni uvjetna potvrda – odnosno: naravno da se aktivisti ne moraju slagati s načinom na koji se organizira Pride, politikom neke organizacije i iznašati kritike, javno ili u dijalogu. Ali loviti trenutak kada će jalna tirada od zadobiti vidljivost međunarodnih medija koju inače nikada ne bi imala, a bez ikakve perspektive pozitivnog utjecaja iznesene kritike na razvoj LGBT pokreta u vlastitoj državi, nego čak možda i s negativnim utjecajem na povorku koja će se očito održati za 30-ak dana – jest naprosto neprimjeren i antiaktivistički čin.
S druge pak strane, postavlja se pitanje legitimnosti iznesenih optužbi. Zanimljivo je možda za napomenuti da je Wikileaks, kao što je donio vijesti o tomu da se homofobija u Hrvatskoj nadzire u diplomatskim krugovima, također razotkrio da je vlada Srbije „zabranila Paradu ponosa 2009, jer nije bila spremna oduprjeti se ekstremistima“.

Kako je objavio B92, diplomati su naveli da je „zabrinjavajuće da Vlada nije s deklarativne podrške prešla na konkretna djela, navodi se i da su organizatori mjesecima prije događaja pokušavali s policijom dogovoriti sve detalje skupa, kao i da je ministar policije Ivica Dačić izjavljivao da će policija zaštititi sudionike.“