autor:

U posljednjih dvadesetak dana pišući o „post pornu“ i „seks pozitivnom feminizmu“, spomenuli smo grupu feministica koje nisu pornografiju, tu utvrdu patrijarhata i heteronormativnosti, odbacile sa zgražanjem, nego su je okrenule u svoju korist i pretvorile u svoje oružje. Od objekta koji je tu da pruži užitak  (muškarcima) postale su subjektom koji uživa i koji se toga ne srami. Nakon stoljeća i stoljeća što su bile posjedovane (u velikom dijelu svijeta još uvijek jesu) i predavane iz ruke jednog muškarca (oca) u ruku drugog muškarca (muža), one su napokon postale vlasnice svoga tijela. A kao njegove vlasnice, odlučile su da s njim mogu raditi što žele. Ogoliti ga i istraživati na pozornici? Uživati u njemu snimajući porno filmove? Prodavati ga za novce? Zašto da ne!, uzviknule su.

Ovaj put želimo vam predstaviti suvremenu francusku umjetnicu Virginie Despentes. Njezina biografija kaže da je radila uistinu šarolik spektar djelatnosti – od spremačice i prodavačice u glazbenom dućanu do prostitutke u salonima za masažu i kritičarke rock glazbe i pornografskih filmova. A onda je nakon svega 2000. godine prema svom romanu „Baise-moi“ („Siluj me“ ili „Jebi me“) zajedno sa suredateljicom Coralie Trinh Thi režirala istoimeni film. Riječ je o niskobudžetnom, pankerskom, nasilnom filmu koji pripada podžanru eksploatacijskih filmova nazvanih „rape and revenge movies“ (filmovi silovanja i osvete). Radnja bi se mogla sažeti u sljedeće: dvije djevojke s dna društvene ljestvice – jedna prostitutka, a druga porno glumica koja biva silovana – nakon što svjedoče brutalnosti i ubojstvima muškaraca u vlastitoj blizini udružuju se u mahnitom pohodu koje uključuje jebanje i ubijanje svega što im se nađe na putu. Film je u Francuskoj naišao na nevjerojatnu medijsku hajku konzervativaca podržanu intelektualnom kremom društva, a nije prošlo dugo da se je tom lovu na vještice pridružio i onaj lijevi, liberalni dio društva. Kada je pak film prešao francuske granice i bio distribuiran u Velikoj Britaniji, londonska podzemna željeznica je zabranila postavljanje plakata uz objašnjenje da, budući da je ostao sačuvan originalni naslov („Baise-moi“), ne žele uvrijediti francuske stanovnike britanske prijestolnice.

Oružje, nasilje i seks, najbolje stvari u filmskoj industriji, kako tvrdi Despentes, povlastica su „jačeg spola“ i to je stvar koju nitko ne preispituje. Filmova s pregrštom nasilja i seksa u kojima su glavni protagonisti muškarci ima kao gljiva poslije kiše, no kad su žene prisvojile te kategorije, kad su krenule seksualno iskorištavati muškarce i ubijati, dočekali su ih zgražanje i osuda. Jesu li naši umovi uistinu toliko navikli na utvrđene obrasce ponašanja da svaka drugačija podjela uloga stvara kratki spoj u našim glavama, mogli bismo se zapitati. Despentes je dodatno bila iznenađena kad se kritika usmjerila ne na pištolje, smrt i umjetnu krv, nego na pičke i sise protagonistica. „One su arhetipovi: nasilne odmetnice. One ne bi trebale biti definirane kroz činjenicu da imaju pičku“, pokušala je objasniti u jednom intervjuu, te dodala: „Željele smo da se ženske protagonistice ponašaju kao da nemaju pičke i sise, da se ponašaju samo kao obični filmski likovi. Zaboravile smo da se ženski likovi moraju cenzurirati i oblikovati kako bi ostali ženski, pa čak i na filmu“.

Šest godina nakon filma Despentes objavljuje nefikcionalnu teoretsko-autobiografsku knjigu „King Kong teorija“ u kojoj svjedoči kako je to bilo biti dio francuske seks industrije te se nadugo i naširoko razračunala s  kritikama upućenih gorespomenutom filmu. U toj subverzivnoj knjizi autorica već u prvim recima iznosi svoj manifest: „Kao jedna od ružnih, pišem za ružne: stare vještice, lezbače, frigidne, loše jebane, nejebljive, histerične, luđakinje, sve isključene s tržišta dobrih ženskih. Ni za što se ne ispričavam. Ne žalim se. Nikad se ni sa kim ne bih mijenjala jer smatram da je biti Virgine Despentes zanimljiviji posao od svih drugih“.

Najčešća reakcija, tvrdi Despentes, na bilokakav feministički rad u Francuskoj može se sažeti na sljedeće mišljenje: Ona je tako ružna da ne može zainteresirati muškarca, stoga je ljuta i feministica. Knjiga, nažalost, nije prevedena na hrvatski jezik, ali se može naći u engleskom ili srpskom izdanju.

Ako vas je zaintrigirao rad Virginie Despentes, moja preporuka je da se za koji dan zaputite prema Splitu gdje će njezin najnoviji film „Mutantes (punk porn feminism)“ iz 2009. biti prikazan na ovogodišnjem Splitskom filmskom festivalu. Riječ je o njezinom prvom dokumentarnom filmu koji obuhvaća dvadeset intervjua snimljenih u SAD-u, Parizu i Barceloni i raznorazne dokumente koji svjedoče o prostitutkama, porno glumicama, queer aktivistima i perforfomerima čije je područje borbe tijelo i seksualnost. Film istražuje „seks pozitivni pokret“ i slijedi razvoj te revolucionarne tendencije od osamdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Bijesna i beskrupulozna umjetnica koja ima što za reći, koja umije pisati i režirati, koja pridonosi revoluciji, seksualnoj revoluciji, čiji vrhunac, vjerujem, tek treba doći, svakako zavrjeđuje našu pažnju. Virginie Despentes, ime je koje trebamo zapamtiti.