Sve se više mladih osoba diljem svijeta u ranoj dobi identificira s tzv. poremećajem rodnog identiteta, u svijetu poznatom pod kraticom GID (gender identity disorder). Ova djeca osjećaju kako su rođena u pogrešnim tijelima te da pripadaju suprotnom spolu a njihova tranzicija, jednom kada krene, obuhvaća niz lokalnih i medicinskih procedura: od nošenja steznika za grudi kako bi se doimale manjima do hormonskih injekcija te u konačnici, operativnih zahvata. Između ostalog, ova djeca se moraju nositi s nizom drugih svakodnevnih problema i strahova, često se osjećajući izdvojenima od svojih vršnjaka, npr. kada treba otići u svlačionicu nakon tjelesnog odgoja.
O uzrocima GID-a se još uvijek raspravlja u znanstvenim krugovima, no oko okvirne teorije su složni: genetika igra snažnu ulogu a prevelike količine hormona koje izlučuju spolne žlijezde u maternici tijekom prenatalnog razdoblja također mogu igrati bitnu ulogu. Također, receptori u mozgu tada znaju biti neuobičajeno osjetljivi na razvojne hormone a mnogi se u iznošenju ovih saznanja pozivaju na ono od prošle godine koje je magnetskom rezonancom utvrdilo kako mozak transrodne osobe odgovara onom spolu kojem smatra da pripada (klik na stariji tekst!).
Upravo je tretman GID-a djece i tinejdžera iznimno kontroverzna tema u znanstvenim i medicinskim krugovima. Dok neki stručnjaci vjeruju da im je najbolje pomoći psihološkim terapijama učeći ih da prihvate svoje tijelo kakvo jest prije nego krenu s tranzicijom u kasnijoj dobi, drugi smatraju da je s terapijama dobro početi u što ranije kako bi se izbjeglo da djeca, u pubertetu i adolescenciji, prolaze kroz niz trauma kakve prate transrodne osobe.
Blokiranje puberteta terapijom
GID se manifestira već u ranom djetinjstvu, kažu stručnjaci, a mnoge transrodne i transseksualne osobe kažu da su osjećali da pripadaju drugom spolu još od vremena kada su imali četiri ili pet godina. Ipak, izbor prave terapije za djecu još je uvijek kontroverzna tema.
Svega nekoliko svjetskih klinika specijaliziranih za tranziciju spola danas ima mogućnost baratati revolucionarnim lijekom: terapijom koja blokira početak puberteta, ili, ako su u pitanju djeca kod kojih je proces razvijanja već započeo, hormonskom terapijom koja će promijeniti djetetov spol u onaj željeni. Bez terapije, liječnici se slažu, put do odrasle dobi za djecu i adolescente s GID-om može biti traumatično iskustvo nerijetko popraćeno visokim stopama suicida u mladosti ali i kasnijoj dobi. O tome je li adolescent spreman za tranziciju odlučuje niz specijalista koji prije početka tretmana procjenjuju mentalno i fizičko zdravlje.
Tretman odgađanja puberteta može biti iniciran ukoliko se sekundarne spolne karakteristike još uvijek nisu krenule manifestirati na tijelu osobe. Ovaj tretman ne samo da mijenja tj. zaustavlja razvoj sekundarnih spolnih karakteristika već privremeno uklanja i pacijentov nagon za seksom, što je, drže stručnjaci, korisno da bi djeca u tom osjetljivom razdoblju ostala fokusirana na tranziciju, školu i terapiju. Ovi blokeri hormona (lijek Lupron) mjesečno korisnike dođu oko 400 dolara a s njegovim uzimanjem mogu prestati kada god žele, čime će se pubertet neminovno dogoditi.
Promjena spola u regiji
S obzirom da u Hrvatskoj nije moguće obaviti promjenu spola, nema ni podataka o broju djece i odraslih koji su prolaze ili su prošli kroz tranziciju.
Devetnaestogodišnji Nikå jedna je od osoba koje su se nakon puberteta odlučile na hormonsku terapiju, koja se najčešće dobiva u obliku injekcija testosterona ili estrogena oralnim putem (makar postoji puno više načina hormonske terapije) koji iniciraju promjene sekundarnih spolnih obilježja.
Nikå po svoju terapiju mora u Beograd, u jednu od rijetkih klinika na Balkanu koja pruža mogućnost promjene spola. „Radi se o timu s dvadesetogodišnjim iskustvom sa preko od 200 pacijenata, no nažalost, troškovi su preveliki a čak ni osobama iz Srbije terapije ne plaća Ministarstvo zdravstva“, kaže Nikå koji šestomjesečnu količinu testosterona u injekcijama plaća oko stotinjak kuna. „No, do Beograda treba platiti put, smještaj i pregled kod doktorice koji dođe oko pedeset eura tako da se cifra jednog posjeta penje i na tisuću-dvije kuna što si mnogi ne mogu priuštiti, posebno ne oni s nesređenim životnim situacijama koji teško mogu nastaviti s tranzicijom dok, na primjer, ne pribave nekoliko tisuća eura za mastektomiju“.
Trenutno se radi na prijedlogu zakona koji bi građanima Srbije omogućio besplatan pristup medicinskim uslugama, a sličan je u hrvatskom Saboru, nešto je bolje upućen Nikå, jednostavno preskočen s dnevnog reda.
„Kažu mi da psihički djelujem bolje otkad sam krenuo s terapijom. Ono što sam primjećujem je da se uzbudim svaki put kada vidim novu dlaku“, kaže osvrćući se na moje pitanje o blokerima hormona koji se koriste na Zapadu. „Mislim da je dobra solucija jer ne radi nikakvu štetu, odnosno pauzira ju do rješenja. Najosjetljiviji smo u pubertetskoj fazi sazrijevanja, a društvo nam dovoljno odmaže uz rod i bez onoga što pubertet nosi.“
