autor:

Komentar: Iva Ušćumlić Gretić:

---

Dok sam bila mala, najpopularniji filmovi za klince bili su vesterni. Lažem zapravo: najpopularniji su bili horori, ali oni su za nas klince bili zabranjeni, isto kao i svi filmovi u kojima ima seksa, krvi ili i jednog i drugog. Pa su nam ostali partizanski filmovi i vesterni. Bio je u vesternima običaj, jako zgodan i često plastično prikazan, linčovanja. Neki zlikovac nešto zabrlja, upadne u grad pucajuć na sve strane, mrkne koju banku, i onda ga dobar šerif često mora čuvati od rulje koja ima najbolju namjeru riješiti stvar po kratkom postupku i linčovati gada.

Mislila sam onda kako je to grozan postupak i kako je sreća što smo mi ljudi, kao vrsta, općenito i u cjelini, evoluirali. Bila sam malo i ponosna na svojeg bratskog mi homo sapiensa jer mi danas to, eto, ne radimo. Dobro, ne moramo kolutati očima, naravno da radimo i postoje države u kojima se to radi za dobro jutro. Ali da ću to gledati pred svojim očima, e to nisam mislila da će se dogoditi.

Možda ste pogodili na koje slučajeve mislim. Jedan je slučaj Mirjane, Brune i Petre Sanader, obitelji bivšeg premijera. Otkako je doktor Ivo u zatvoru, malo im se kućom prešetava policija, malo ispred kuće kampiraju novinari, malo ih se očito prati po gradu jer su neki mediji imali slike jedne od kćeri Sanader minutu ili dvije nakon nesreće.

Nemojte me krivo shvatiti: apsolutno sam sigurna da je cijela obitelj Sanader svjesno profitirala u posljednjih osam godina. Znali su za krađu, znali su za razmjere lopovluka, uživali su u tom novcu, a sva je prilika i da ga dijelom skrivaju. S tim na umu – trebaju odgovarati policiji.

Poziv na linč s mašlekom

Ali, i to je jako veliko ali, to ne znači da imamo pravo progoniti ih. To ne znači da imamo pravo pljunuti ih na ulici ili poput nekih kolega novinara, zazivati rulju da preuzme stvar u svoje ruke kao što je to ne tako davno učinila u Rumunjskoj, jer to je, ma kako to ufino upakirali, poziv na ubojstvo. Pogotovo to nemaju pravo raditi mediji. Jer, retorika na koju se huškači i linčovatelji pozivaju otprilike se svodi na sukob između nas i njih, pri čemu su oni zlikovci i zločinci koji su se obogatili kršeći zakone Republike Hrvatske, i neka čisto moralna načela, krivci što je narod gladan i obespravljen, oni su metafora svega zla. Za narod kojem blagostanje i dobra vremena znače uspješno spajanje kraja s krajem, a ova nesigurna podrhtavanja, potresi i ekonomski užasi s kojima smo suočeni uglavnom predstavljaju srednju vrijednost egzistencije, takve riječi dolaze kao kec na 11. Sada imamo koga mrziti, imamo na koga svaliti krivnju, imamo na koga pljuvati po cesti. (Usput se prigodno ostavlja po strani činjenica da bismo morali početi pljuvati čim izađemo iz kuće jer je ta lopovska klika dvaput osvajala većinu, a odgovornost jednako moraju snositi i glasači kojima su 4 godine bile dovoljne da zaborave što se zbivalo 90-ih.)

Zaboravljamo pritom, tako pravednički bijesni, da nas bilo kakav iskorak izvan ograda zakona, bilo kakav korak u smjeru linča ili kršenja nečijih prava izjednačava s „njima“, s tim utjelovljenim zlom koje treba ognjem i mačem istrijebiti. Zaboravljamo i da je sličnu retoriku na početku svoje karijere mlađi Sanader imao na splitskoj rivi, kada je također govorio o „nama“ i „njima“, a oni su tada bili svi oni koji nisu vitlali nacionalne zastave i urlali domoljubne. I danas smo opet „mi“ protiv „njih“, a ma koliko mi se očita nemoralnost – u nedostatku bolje riječi – Sanadera i HDZ-a općenito ljudski gadila, jednako ljudski ne mogu stati na stranu „nas“ koji bismo trebali mrziti Mirjanu Sanader i njene kćeri, mrziti sve što one predstavljaju i, kako je jedan uljuđeni komentator rekao, „pljunuti ih na cesti kao znak minimuma dobrog ukusa“.

“Ma koga zanima druga strana?”

Minimum dobrog ukusa je ne podgrijavati niske strasti. Minimum dobrog ukusa je zaustaviti linč i pokazati da smo „mi“ ipak drugačiji od njih, ako već po ničem drugom, a onda prema tome što smo lojalni zakonima ove države i institucijama koje ih provode.

A to nije jedini primjer. Čitav tjedan, koliko traje Stojedinica kao tema, na mail mi dolaze razne forvarduše na temu radija, uprave, bivše uprave i pojedinih predsjednikovih savjetnica. Vrhunac je bila potjernica za Zrinkom Vrabec-Mojzeš – službenim kandidatom za mjesto sotone, ako je vjerovati onoj drugoj struji na Radiju 101. I opet, da se razumijemo, ja sam poprilično sigurna da je ZVM i te kako odgovorna za ovo što se sada događa s radijom, ali… A to ali je ono što me najviše bode u izvješćima oko Radija. Tekst jednog novinara koji su prenijeli brojni portali (net, h-alter, portal oko) predstavlja se kao široka analiza zbivanja na radiju. U potpisu stoji autor i činjenica da je stipendist jedne europske organizacije koja financira istraživačke novinare. No, taj takozvani istraživački rad zapravo je pamflet uredništva koje je bilo u sukobu sa ZVM pa se tako Zrinka i bivši direktor smatraju jedinim odgovornima. Ima tu i nekih sporednih prozvanih, ali oni su, kaže pamfletić, jedini i isključivi krivci što na toj frekvenciji više nema Radija 101. Autor je pritom zaboravio spomenuti da je bliski suradnik predvodnice one druge struje na radiju, one sukobljene sa Zrinkom. Zaboravio je jednako istraživački zatražiti komentar od suprotnog tabora pa tako mi imamo krasan, pismen i zanimljiv tekst u kojem se jedan fenomen analizira kroz pola leće (i bio bi sjajan da je i potpisan tako, a ne kao kvazi istraživački rad jer on to ni po čem nije). Druga polovica su „oni“, naši protivnici, naše nemeze. Koga uostalom zanima što oni imaju za reći?

Ja razumijem takve reakcije u oba slučaja. Razumijem bijes, razočaranje, nemoć. Ali svi mi medijski djelatnici imamo odgovornost prema propitkivanju društva u kojem živimo, prema promoviranju drugačijeg razmišljanja, prema otkrivanju skrivenih istina kroz činjenice. Imamo svoje stavove, ali pisali mi za milijun ili za 30 čitatelja, gledatelja ili slušatelja, imamo odgovornost da ne raspirujemo bespotrebno niske strasti i najniže porive pravdajući sve to istinom i pravdom, dok u biti govorimo o osveti.

Svjesna sam cijelo vrijeme dok ovo pišem činjenice da se tekst obraća zajednici koja je, kao malo koja, proživjela i proživljava najteža kršenja prava, diskriminaciju, omalovažavanje i nasilje. Možda je baš zato ovaj portal pravo mjesto za pozivanje na razum. Sasvim sigurno je jedno od rijetkih na kojem se još može misliti suprotno očekivanim granicama.