autor:

Dveri su – onako – jedna prava, ozbiljno organizirana profašistička snaga Srbije. Krinka njihove agende je familija i zdravlje, ali u međuvremenu pucaju na sve, na Hrvate, na Đinđića, na nezaposlenost, Tadića, vole Ruse i Gadaffija, na Kosovo.  Jako su zabrinuti i sve pišu na ćirilici.

Zagadio ih je taj zapadni svijet. Htio im je oteti pogaču i mlijeko, ali se ne daju oni. Znaju oni za oružje. Prijetnju i manipulaciju podacima. Najgore oružje od svih. Obraćaju se onima normalnima, čednima i čestitima, onima sa srpskom krvlju, ali ne i pomiješanom.

Pravovaljani su a onda im i pravoslavlje dolazi kao sinonim dakle kao argument.

Redakcija Dveri upozorava da će ove godine, ukoliko se dogodi povorka ponosa u Srbiji, doći i oni sa 100 000 ljudi. Pretpostavimo da će pisati pamflete i nacionalno osviještenu poeziju samo da upozore na bolest koja harači njihovim narodom (homoseksualizam koji je sa svih drugih popisa bolesti izbrisan). Doći će sa djecom. Žrtvovat će djecu svojoj gluposti. A netko će možda morati i umrijeti iako tvrde da nisu za nasilje (makar očito nisu svjesni pasivnog i grozomornog komunikacijskog nasilja koje proizvode ili su već proizveli na prošloj povorci). Razumiju princip kolateralne štete, i to smo vidjeli. Sve oni razumiju. Osim svega, u suštini. Naravno.

Imaju oni i web stranicu i fotke aplodane. Tekstovi su im intonirani zloćom, a dovest će i velike popove i još veće monahe, radit će veliku liturgiju. Sve će se dogoditi taj dan, kada oni odluče promijeniti Srbiju a potencijalno i svijet. Na Prideu koji tek dolazi. Po drugi put.

Međutim, da ih ne promoviram jer takvim umovima i ovakva vrsta govora o njima ulazi u “dobre odnose s javnošću” te bih se ovdje ipak htio pozabaviti drugom stvari koja slijedi iz ove ili je to sama po sebi, a to je paradoks demokracije. Paradoks, naravno koji možda i nije paradoks u pravom smislu te riječi; bolji bi naziv bio problem. Paradoks demokracije se –naime – bavi problemom s kojim se suočava demokrat koji priznaje pravo naroda da slijedi većinsku odluku sa kojom se on ne slaže. Ovaj paradoks je još veći u zemljama i dijelovima gdje vlada “tiranija većine”. Problem može tj. nužno proizvodi moralnu dilemu, mada u praksi nemamo mnogo poteškoća kada se nađemo suočeni sa dva različita pritiska. Osim možda u ovom slučaju.

Dakle, u ovom slučaju: paradoks samoprozvanih demokracija (ove regije) je upravo taj što još ni deklarativno ne mogu ukinuti tj. kazniti probleme ovakvih tekstova ili ovakvih skupova koje Dveri promoviraju. Oni će možda čak i biti prokazani, ali ne i kažnjeni te se njihova
cjelodnevna, svakogodišnja parada “normalnosti/familijarnosti” ponovno stavlja pod loop gdje oni sami – ispadaju žrtve pred žrtvama koje osporavaju, omalovažavaju i u najmanju  i najblažu ruku – ignoriraju.

A mogli bi jednostavno biti kazneno gonjeni, institucionalno zabranjeni, poslani na programe političkog odgoja (s puno ljudskopravaških seminara i radionica), doista – zdravog i građanski dostojnog života. Sve bi im se to moglo ponuditi a perspektiva zajednice, u širem smislu – bi bila bajna. Soros bi to sve – više nego rado sufinancirao. Dam se kladiti.

Promjena je moguća, pa što čekamo? Idemo im se ponuditi.