autor:

Motivacija za ovaj frustrirani tekst je došla iz prostodušnog i manje prostodušnog primjećivanja ove “hrvatske stvarnosti”. Obojeno je mojim queer naočalama, ali kao da i nije. Nema smisla možda pisati ovakve tekstove koji “kao primjećuju”, koji kao prozivaju a ništa ne predlažu. Recimo da sam ja sve što sam imao reći o ovom tekstu, o poruci teksta ili smislu koji se krije iz dolje ispisanih rečenica, rekao u naslovu.

Naime:

Neki dan je objavljeno da se na amsterdamskoj gej paradi pojavio i vojni brod s gej vojnicima koji je dozvolila nizozemska ministrica obrane. Sukoba nije bilo. Okupilo se sto tisuća ljudi.

Neki dan je objavljeno da je nekoliko desetina tisuća ljudi prošetalo tijekom gej parade ulicama Stockholma. Među njima su bili ministri i drugi državni službenici.

Neki dan je objavljeno kako britanski pjevač Elton John i njegov suprug David ljetni odmor provode uživajući u suncu i valovima na plaži u San Tropezu, sa sinčićem Zaharijem u društvu Neila Patricka Harrisa, poznatog po ulozi u seriji “Kako sam upoznao vašu majku”, koji je u Francusku stigao sa partnerom Davidom Burtkom i blizancima Gideonom Scottom i Harper Grace.

Neki dan je objavljeno…

Pa neki dan, pa tamo, pa negdje, pa netko. Uvijek netko drugi, uvijek negdje drugdje. I trava im je definitivno zelenija, i nije metafora.

Poruka iz frustriranih ali točnih redova, obojenih -ipak- ironijom je otprilike: većina mojih prijatelja se odselila, iselila, raselila (kako god hoćete) iz ove zemlje ili to tek planira. Odselili su se s planom a i bez njega. Muči ih novac, karijera i ljubav. Ova zemlja ne garantira niti jedno niti drugo. Odavno. Muči ih i izgled i identitet. I sloboda, prije svega. Emotivna, intelektualna, fizička. S pravom.

Jer u ovoj zemlji ništa ne funkcionira: pogledajte sve plagijatorske novine koje nameću stvarnost, od dnevnih do tjednih. Pogledajte pravosuđe, pogledajte kulturnu scenu, pogledajte tko, što i kada financira. Pogledajte heroine i heroje. Pogledajte najjaču socijalnu instituciju. Pogledajte vođe. Pogledajte fakultete. Gledajte.

Ovi ljudi, u ovoj zemlji su (shodno spomenutom, a i uz svoju odluku, naravno) postali opako apatični, istina- ništa više od drugih zemalja za koje mislimo da su “obećane”, ali niti ništa manje. Dapače, nikako manje.

Čini mi se da samo, mi budale, ostajemo ovdje. Međutim, to je samo još jedna nepotrebna rečenica.

Ovo je zemlja bez prava i bez vrijednosti, moram to opet spomenuti, a ne zanemariti one pozitivne primjere od gore- koji su -istina jednosmjerni ali dovoljno jaki da kažu nešto o svijesti pa čak i ekonomiji zemalja u kojoj se događaju.

Ratni zločinci su, kao što znamo- heroji, umjetnici su idioti i gladni, lopovi političari primaju svoje plaće čak i u zatvoru. Filozofi piju u Krivom putu, Jelena i Severina su kao zapravo zgodne žene. A Cigi i Mačak su primjeri hrabrih “homoseksualaca”. J-e-b-o-t-e.

Virus apatije? Da! Da! Da!

Da ne kažem da se samo kod nas ljetuje dva mjeseca. Još i to !
Za vrištanje !

Što se ima još za reći?
Ma, ništa. Sve je rečeno, ostalo u nekim novinarskim arhivama, u nekim davnim vizijama o propasti koja se sada naočigled- događa. Danas se iskreno može govoriti samo stilskim figurama i /ili interpunkcijom: točkama, zarezima, upitnicima i uskličnicima.

Riječi su suvišne. Nažalost.

Opet sam patetičan, ali zar vam se ne čini….