Za sve rođene nakon 1987. godine, recimo, sutra je dan kao i svaki drugi. Zapravo, ne kao i svaki drugi – sutra je ponedjeljak, početak tjedna, dan kada odlazimo na posao i kada počinje nova runda natezanja sa šefovima i njihovim suludim zahtjevima. Za one koji su živjeli i odrastali u ono mitsko vrijeme SFRJ (mitsko zato što neki tvrde da je tada bilo i ptičjeg mlijeka, a neki drugi da je to vrijeme koje treba izbrisati iz povijesti), sutra je najveći praznik u godini – Nova godina samo bez opijanja i tuluma.

Na Dan republike slušali smo kako je nastala Jugoslavija, pričali smo o nesvrstanima, cijeli je dan televizijski program bio posvećen najvećim sinovima i kćerima Jugoslavije, revolucionarnim pjesmama, veseloj partijskoj propagandi. Uostalom, uvjerite se sami.

A to nisu bili jedini čudnovati običaji u SFRJ. Evo još nekih, kojih se vaša novinarka koja je bila prilično mlađahna u to doba, mogla ovako napamet sjetiti.

Nedjeljna revolucionarna poduka.

Nedjeljni jutarnji partizanski filmovi za generaciju rođenu 70-ih bili su nešto najtraumatičnije što se može zamisliti. Nešto poput teške saobraćajke na autoputu koju ne želite gledati, prezirete samoga sebe i sve ostale koji usporavaju da bi vidjeli što se događa, ali jednostavno ne možete a da ne gledate. Danas u tom terminu klinci gledaju crtiće, a klinci odrastali tijekom osamdesetih u tom su terminu gledali partizanske uspjehe i poraze, upoznavali se s bitkama, diverzantima, jedinicama, važnim događajima. Znali smo na pamet scenu pogibije Doktorke iz Boška Buhe, Oliverovu žalopojku s kojom je film dovršavao (uključujući pogibiju glavnog junaka), a oni strijeljani klinci iz Krvave bajke pohodili su nas i u snovima. Uostalom, pogledajte sami: ne bi li i kamen proplakao na ovo? (Ili barem zaradio pokoju traumu iz djetinjstva.)

Sletovi.

Što dobijete kad pomiješate klince u Yassa trenirkama i sportskim trikoima, patetične i dramatične govore, stadion i live prijenos državne televizije? Dobijete slet. Te masovne manifestacije imale su jedan jedini cilj: izjaviti ljubav velikom vođi Josipu Brozu Titu. Sletovi su se uvijek događali 25. svibnja, na Dan mladosti koji je trebao biti Titov rođendan, osim što nije bio. Ali koga briga? U sklopu iste manifestacije zbivala se i Štafeta. Zgodan falusoidni predmet omladinci su raznašali po čitavoj Jugoslaviji i na posljetku ga (zajedno s pismom u njemu) predali Maršalu.

Zasjedanja CK SKJ.

Dobro, nije nam to jako teško zamisliti – na posljetku, danas imamo live prijenos sjednica Sabora koji spada u isti koš. Doduše, sjednice cekaeskaju uvijek su bile posebno dramatične jer bi se svako toliko netko nabacio nekakvom optužbom na skretanje s Titova puta. Nešto je sigurno krivo kada su klinci od 7-8 godina jedni druge častili imenima članova predsjedništva SFRJ.

“Nećemo o tome preko telefona.”

I danas nas prate, špijuniraju i prisluškuju. Razno razne službe, vojne, tajne, policijske, prisluškuju nam telefone i zagledavaju u mailove. Ali danas smo vjerojatno oguglali na to jer rijetko prekidamo razgovor riječima “To nije za preko telefona” ili “Nemoj o tome preko telefona”. Pokušavam zamisliti shizofrenost života u državi koja te prisluškuje, ti znaš da te prisluškuje, a jedini način tvoje borbe protiv toga jest prekidanje razgovora.

Pioniri.

Svi učenici drugih razreda primani su u pionire. To je bio mega događaj za sve klince u SFRJ. Natandrčili bi nam plave kape, crvene marame, obukli nas u bijele košulje i tamne suknje ili hlače, i natjerali nas da verglamo pionirsku zakletvu. Za one koji se ne sjećaju (sram vas bilo!), evo brzog podsjetnika: Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ: Da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu SOCIJALISTIČKU FEDERATIVNU REPUBLIKU JUGOSLAVIJU. Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo naših naroda i ideje za koje se borio Tito. Da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.

Sindikalni izleti.

Danas ih poznajemo kao team buildinge, ali sindikalni su izleti bili jugoslavenska specifičnost za kojom poneka majka ili baka i danas nostalgično uzdišu. Najčešće oko prvog maja, inače bi smirene žene, majke, domaćice i drugarice podivljale na shopping izletima u Trst ili Graz. S obzirom na čudesne količine odjeće i hrane koje su tim putevima ulazile u Jugoslaviju, trebale bi te trudbenice platiti carine i carine, ali to se nikad nije događalo. Za povijest su, doduše, ostale priče o nekoliko slojeva odjeće na rečenim damama.

Foto: Forum.hr