Bez nekih stvari jednostavno nema godišnjeg. Jedna od tih stvari je obavezno prebrojavanje kolona turista na granicama ter zaštopanosti Lučkog. Druga od stvari su osebujna ponašanja tih turista zbog kojih prezrivo odmahnemo rukom i kažemo, „Slovenci, šta ćeš.„ Ili bilo koju drugu nacionalnu oznaku. Jer svatko tko nije Hrvat, katolik jednostavno ima taj neki nepremostivi feler koji mu uzrokuje čudnovatost ponašanja. Slijedi nekoliko ljetnih tema koje su nezaobilazne, koliko i stereotipne.

Na primjer, Poljaci na cestama. Kada se započne s Poljacima – pravdamo se: svatko tko je ikad vozio do mora točno zna o čem pričam. Ne postoji usamljeni Poljak – ako vidite vozilo poljskih oznaka, sigurno se negdje u blizini krije i drugo (treće, četvrto…) koja je s prvom povezana nekim nevidljivim silnicama. Kako to izgleda u praksi? Jedan Poljak krene u preticanje, iste sekunde kreću i svi ostali. Poljaci. Preticati. Ono što zastrašuje jest što uopće nije važno mogu li – oni jednostavno idu. Stvar donekle funkcionira na autoputu, iako sam nemali broj puta bila prisiljena leći na kočnicu e da ne bih iz prtljažnika nekog zabludjelog Poljaka napravila parking, ali na staroj cesti… ne samo da ne funkcionira, nego je i užasno opasno, toliko opasno da sam začuđena u kojem broju sretno stižu na obalu. Valjda je to neki poljski obred inicijacije, ritual stupanja u odraslu dob.

A tu su i Česi. Sam je češki veleposlanik jednom prigodom rekao da su oni, eto, pustolovni narod pa zato upadaju u te sulude nevolje. Dovoljno je uostalom svake godine pratiti novine i ako se pojavi vijest da se traži obitelj otplutala do Otranta na pedalini, neki kupač otpuhan do Bračkog kanala na luftmadracu, obitelj s opekotinama prvog, drugog i trećeg stupnja ili pak zagubljeni planinar koji je odlunjao na Velebit s tri deci vode, u japankama i bez mobitela – možete se kladiti da su to Česi. Gotovo beziznimno svake godine na svom srednjojadranskom otoku spašavam Čehe. Jedne godine bila je to vesela obitelj koja je na plažu dolazila svaki dan točno u podne i odlazila u 16 sati, bez vode i suncobrana. Jedne je godine to bila češka vindsuferica-početnica koja je zaboravila uključiti mozak te je otišla surfati po olujnom jugu. Koje te, na tom otoku, otpuše na otvoreno more dok si rekao  keks. Mislim da je drugovima Česima prije svega običan odmor (kupanje, sunčanje, borba s komarcima, svađanje s dalmatinskim konobarima, očijukanje s Dalmošima, Poljaci na cestama, hrvatski diskoklubovi na obali) užasno dosadan. Oni trebaju nešto više, nešto drugačije… avanturu!

Za razliku od njih, drugovi Slovenci dolaze opremljeni svim čudima tehnike. Ako planinare, imaju GPS-ove, najmodernije tenisice, štapove, lokatore, superpametne mobitele. Ako jahtare, imaju sve to, ali za jahte. Ako samo plivaju, onda na plažu dolaze u kroksicama i badićima s potpisom preko cijele stražnjice. Stvarno je ponekad smiješno gledati kako se domaći obračunavaju sa Slovencima i vjekovnim nepravdama koje nam nanose. Još je smješnije promatrati kako se isti ti Slovenci prave da ne znaju beknuti hrvatski, pa onda nanerviraju lokalne konobare i trgovce koji pak budu toliko kreativni sa psovkama. Da, teatar u gostima.

Za razliku od svih ovih, Nijemce, odnosno „Švabe“ kako ih kolektivno zovemo, svi vole. To su najbolji gosti, kažu. Uvijek imaju novca, ne zanovijetaju, ne voze kao manijaci po cestama, ne upadaju u sulude nevolje koje uključuju Lučke kapetanije i GSS, ma milina! Nikad neće lokalni Hrvat, katolik, iznajmljivač jamrati protiv njemačkog gosta. Povremeno im zadnjih godina potiho opsuju Te-kom, ali Nijemce volimo ko da su nam rođeni.

Švicarce ipak ne. Ove sam godine gledala kako konobar, inače miran i blag čovjek, skoro izbacuje dvojicu Švicaraca. Razumijem sentiment iako stvarno nije cijela država kriva, ali ovaj je spominjao i sir i Nutellu i boga oca, a Švicarci su se zbunjeno pokupili. Nisu oni krivi što se četvrtina države zakreditirala u francima koji divljaju kao nikad, ali vremena su teška, daj šta daš.

Ako netko misli da ovako elaborirane stavove imamo samo o strancima, vara se. Dalmatinci imaju elaborirane i nelaskave misli o kontinentalcima, kontinentalci pak dolaze s jednako elaboriranim idejama kako bi se u Dalmaciji trebalo živjeti i bez ikakve ih zadrške iskrcavaju na prvom štekatu dok oko njih cvile sitna dičica… A suprotna pak strana jednako neuvijeno podsjeća kontinentalne parnjake da ne treba svijet stati ako su oni dovukli svoju cijenjenu dupad na more.

Zajednički nazivnik? Volim ljeto jer ovo je stvarno nemoguće u bilo koje drugo doba godine!