autor:

Jednom davno dok sam bila mlada i nadobudna lezbijka, čistog srca i još čišće duše, maštala sam. Maštala sam da ću se jednog dana buditi pored žene svog života, gledati kako joj sunce miluje lice i plakati u sebi od sreće. Znate što? Prošlo je deset godina i još uvijek čekam da mi se sve to dogodi. Neki kažu da za svakog od nas postoji ona druga polovica, ali opet, neki ljudi su otoci. Ili barem poluotoci u najmanju ruku.

Specifična smo mi sorta, mi lezbe. Tako se lako vežemo, stalno tragamo za onom polovicom koja će nas ispuniti i dovršavati nam rečenice. Ona polovica koja će nas razumjeti i dok sjedimo na kavi i dok samo šutimo. Ona polovica koja će s nama provesti cijeli život. Koliko takvih polovica smo sve imale? Svaka je bila Ta, posebna, nedodirljiva i kozmička, u najmanju ruku ljubav života, ako ne i svih reinkarniranih života. Ali prekinimo sad s tim sranjima.

Lezbe su zle, lezbe su osvetoljubive, lezbe igraju igrice. A zašto? Sve kako bi ispunile tu ogromnu želju za dramom, komplikacijama, filmskim raspletima sa sretnim i nesretnim završecima. Osjeća se pomalo doza frustracije u mojim riječima i mislim da su sve lezbe poprilično isfrustrirane međulezbijskim odnosima. Sve su međusobno znaju, sve su se međusobno poseksale i požvalile i ono najbitnije – skoro sve su si međusobno pozabijale noževe u leđa, ali ne mali džepni nožić nego mačetu.

No, ipak i u biranju te polovice treba znati imati sreće jer je zbilja tanka linija između ljubavi i mržnje, lijepe veze i ružne veze, nekoga tko je tlačitelj, a nekoga tko je tlačenik.

Dugo sam i pomno razmišljala kada ću iz najskrovitijeg dijela mozga iščupati priče iz svojih prošlih veza. Ja sam vam, naime, najobičnija šupendara sa prilično dugim stažom šupendarstva.

Znate li što znači biti šupendara? To je ona najniža i najgluplja sorta zaljubljene kretenke koja će od svoje velike, nuklearne i kozmičke ljubavi progutati najgora sranja koja postoje, a nakon što ta velika ljubav pukne će lupati glavom u zid i onda će cijeli taj modus operandi ponoviti u idućoj vezi kao da se ništa nije dogodilo u njenom šupendarskom životu. Biti šupendara, znači biti na granici sa teškim slučajem štokholmskog sindroma. Ljubav se nikako ne smije bazirati na emotivnom vampirizmu.

Lezbe su jedna specifična vrsta, a šupendare među lezbama nisu rijetkost. Kažem vam, i sama sam jedna šupendarica. Problem kod lezbe šupendare jest taj da skoro pa uvijek naleti na lezbu u koju se smrtno zaljubi i uglavnom radi sve kako bi zadovoljila svoju nuklearnu ljubav. Koliko govana se pritom proguta, moram pokazati na primjerima.

Započelo je sve na prvoj godini dragog mi fakulteta. Nakon što sam zadovoljno našla dečka koji je podizao moj rejting na fakultetu, mislila sam kako imam sve što mi je potrebno u životu. Dobro, mogu si naći neku žensku sa strane kako bi malo zadovoljila i te druge potrebe daleko od očiju javnosti. Da, nekako mi se zbilja nije dalo opet uplitati se sa svim tim kompliciranim ženama, ali opet, sise su sise. I tako sam se uplela sa tom strejtušom koja ne samo da je sa mnom prohodala nego sam i u međuvremenu spucala tog jadnog dečka koji se u mene zaljubio. Mislim da mi se odvratan odnos koji sam njegovala prema svakom muškarcu poprilično obio o glavu kad su žene konačno došle na red. Muškarci su bili prilično jednostavni, istina bog i samim time nisu bili neki intelektualni i seksualni izazov za kojim sam oduvijek žudila. Htjela sam filmsku ljubav, usporeno trčanje na kolodvoru i ostale pizde materine. A dobila sam što? Nakon par tjedana ponovnog prohodavanja s Njom, primjetila sam kako dosta često idem protiv sebe i kako joj i više nego previše popuštam u mnogim stvarima.

Prvo joj je smetao moj omiljeni kafić: “Dobro, ljubavi, nećemo tamo, biraj gdje ćemo… Samo da ti budeš zadovoljna.” Pa moji prijatelji (najbolji prijatelji!): “Dobro ljubavi, ma da, i meni je XY glupa, odjebat ću je, samo želim tebe.” To se proširilo i na moje pohođenje nastave na fakultetu pošto sam dosta često, u njenom strahu da ne budemo razdvojene dugo, pohodila više njena nego svoja predavanja. Dok su bila moja predavanja, uglavnom smo pile kavu i igrale igrice na laptopu. Nakon što sam, glupača retardirana, odjebala sve prijatelje koje sam imala, napravila junačke zaostatke na faksu, shvatila sam da imam samo nju te je naš odnos postao još bolesniji. Od javljanja da sam došla doma živa koje bi se pretvorilo u maratonske razgovore koji se ne bi prekidali ni zbog pauze za wc – trebalo je trpit u ime ljubavi pa sve do preuzimanja krivice za apsolutno svaku stvar koju je ona sjebala.

Volim svoj auto. Zbilja ga volim jednom nenormalnom količinom ljubavi jer je on glavni razlog zašto ikad napuštam kuću. Moj prvi auto je bio poseban za mene. Označio je jedan novi početak u mom životu obilježen tim novim ružičastim dokumentom u mom novčaniku. Svjetlost moga oka oduvijek je tvrdila kako vozi puno bolje od mene. To je i dokazala nakon što je oderala cijelu suvozačku stranu mog auta. Prvo dok se isparkiravala, a onda i dok sam ja počela urlat na suvozačkom sjedalu da je izderala cijelu suvozačku stranu auta. Naravno, ja sam bila kriva što je moj prekrasni sportski auto izgledao kao da ga je slon odlučio pretvoriti u Peugeot 206. Završilo je morem njenih suza i mojim prilično olakšanim novčanikom.

Nažalost, trend njenog uništavanja mog auta se nastavio i dalje. Ovaj put me Ona uvjerila da ćemo brže stići na jedan festival na kojem sam svirala ako ona vozi. Kako vozi “bolje” od mene, složila sam se s njom bez ikakvog pogovora (u biti sam bila ucijenjena ne-seksanjem, a kako se ionako baš nismo puno seksale, nadala sam se promjeni). Dapače čak sam šutila dok nas je mudro provezla dužim putem do priključivanja na autoput i izgubila u neljudskoj gužvi koju je začinila tuča veličine graha. Možda čak i veličine biljarskih kugli. Zakasnila sam dobrih 2 sata i uživala u prijekim pogledima svih organizatora. No, to nije kraj te priče. Nakon par tjedana na kućnu mi adresu, stigla je čestitka iz PU Pripizdinske. Ni sluteći otvorih plavu kuverticu naslovljenu na moje cijenjeno ime. Kazna za prebrzu vožnju – 1000 šuštavih i papirić koji traži podatke o vozaču. Vozač je bila ona. Očekivano, preuzela sam kaznu na sebe pa zašto bi moja nuklearna preuzela na sebe to breme jednog negativnog boda. Zahvaljujući tom negativnom bodu, policija me više puta izvlačila iz auta i tražila ispriku da mi nakalemi još koju kaznicu i negativni bodić.

No, nakon što sam izgubila apsolutno sve i odlučila kako ta veza nema više smisla, bilo je i više nego očito da sam uškopljena junački. I nervira me ta uškopljenost i činjenica da sam najobičnija šupendarica. Bilo mi je puno lakše kada sam pronašla temu na najvećem hrvatskom forumu koja je pokazala kako su ovi moji postupci bili u biti amaterski te da je potrebno puno više sranja kako bi se postala prava i iskonska šupendara. I tako sam imala pred sobom jednu prilično značajnu misiju – pasti još dublje u šupendarski svijet. Vježbala sam dvije-tri godine i prilično ću ponosno zaključiti kako se ispod moje ozlijeđene kože počela konačno nazirati kakva takva kičmica.

No, kičmica se ponovno slomila nedavno – vrlo brzo i efikasno.

Velike pogreške sam radila. Ali uvijek nakon kiše dolazi sunce.

Puno je lakše proći kroz sve te etape odrastanja jedne lezbijke nakon što prođete tu groznu šupendarsku fazu u kojoj samo tako ponizite sebe i sve što vam je drago. Samo da vas upozorim – to nije ljubav.