Intervju – Dana Budisavljević: Najpoštenije i najtočnije je reći da sam lezbijka

objavljeno:

2. 03. 2012.
Intervju – Dana Budisavljević: Najpoštenije i najtočnije je reći da sam lezbijka

autor:



Dana Budisavljević svestrana je i strastvena filmašica. Završila je filmsku i tv-montažu na Akademiji dramskih umjetnosti, no ta zaljubljenica u film okušala se i kao scenaristica, redateljica, producentica te organizatorica festivala. Njezin film „Sve 5!“ o prostitutki i porno glumici Lidiji Šunjergi osvojio je više nagrada, radila je na spotu u kampanji za promicanje prava homoseksualaca „Ljubav je ljubav“, sudjelovala je u organizaciji „Zagreb Doxa“ i „Animafesta“, a s Olinkom Višticom pokrenula je Hulahop, koji se filmovima, njihovom produkcijom i distribucijom, bavi na jedan promišljen i suptilan način. Na ovogodišnjem Zagreb Doxu premijerno je prikazan Danin novi film – „Nije ti život pjesma Havaja“ u kojem je zajedno sa svojom užom obitelj (mama, tata, brat) stala s druge strane kamere. Film koji se vrti oko obiteljskih objeda progovorio je o nekim bolnim i teškim temama poput neprihvaćanja, okretanja leđa i šutnji. Da ne bih više trošila riječi, najbolje je da pročitate nevjerojatno iskrene Danine odgovore te da požurite pogledati film koji je na programu Doxa još večeras. Ako je ikako moguće, povedite svoje roditelje.

Q.hr.: Tko je Dana Budisavljević? Koji su identiteti koje smatraš svojima?
Dana: Najpoštenije i najtočnije je reći da sam lezbijka i jako mi je dugo trebalo da mogu to na ovaj način izgovoriti i da to uzmem kao svoj identitet. Nekad se osjećam i malo hetero, a nekad se čak doživljavam kao transrodna osoba. Bila je jedna transrodna radionica s umjetnicima koju je organizirao Queer Zagreb u kojoj smo od hrpe odjeće i cipela najprije birali cipele u kojima ćemo hodati, zatim hlače i tako sve po redu. U nekoliko dana sam se pretvorila u nekog odvjetnika, najgoreg korporativca s kravatom, izoliranog i vrlo surovog. Kako sam nakon radionice trebala ići na koncert Violent Femmes, kad sam došla doma, nisam se mogla presvući u svoju uobičajenu odjeću, a nisam imala hrabrosti takva otići na koncert. Toliko sam radila na prihvaćanju toga da sam lezbijka, da mi je bilo nezamislivo pomisliti da sam još i transrodna. Uvidjela sam koliko je seksualnost jako fluidna. I lezbijski identitet je na neki način kompromis, no jednostavno sam stala na tomu. Da sam živjela prije stotinu godina možda bih stala na tome da sam heteroseksualna. Seksualnost je nešto uzbudljivo i ni u kojem slučaju nije nešto zadano. Kad sam se pretvorila u tog odvjetnika imala sam neke potpuno nove osjećaje. Bila sam izrazito seksualna, što inače nisam. Šteta je da ljudi to više ne istražuju jer je to veliko bogatstvo, šarenilo različitosti, mogućnosti i iskustava. Zanimljivo je da me tijekom srednje škole i faksa  žene nisu prepoznavale kao lezbijku, nisu mi uopće prilazile, već su mi prilazili dečki. I onda sam mislila da si ja to možda umišljam, jer valjda dečki znaju, valjda se to može nanjušiti. A neprestano sam sanjala jednu te istu scenu, kako sam vani u Gjuri i kako dolazi neka žena, prima me za ruku i odvodi me.

Q.hr.: A koji bi ti bili drugi identiteti – redateljica, montažerka, Hrvatica, Europljanka…?
Dana: U životu se najviše identificiram sa svojim poslom jer jako volim to što radim. Osjećam se ponajprije filmašicom, a to mi pruža širok dijapazon djelovanja – mogu raditi kao montažerka, redateljica, producentica, organizatorica festivala, te konačno i kao glumica u dokumentarnom filmu (:)). Baš kao i seksualnost, posao doživljavam kao jedno beskrajno istraživanje, no tu ne pristajem na kompromise. Čim osjetim da negdje postoji priča, da je nešto iskreno i važno, sve ću dati da se to realizira. Užasno me veseli drugima pomagati da osvještavaju svoje priče. Mi u Hulahopu njegujemo nešto što nazivamo organskom produkcijom. Iako je riječ o kratkim filmovima, jako dugo radimo na njima. Stalo nam je do toga da su ljudi sigurni da su to najbolji filmovi koje mogu napraviti, da su prošli cijeli proces, da znaju što su htjeli reći i da od mutne ideje, a često se od toga počinje, čišćenjem dođu do dobrog filma.

Q.hr.: Kad i kako ti se javila prva ideja za „Nije ti život pjesma Havaja“? Kako je kod tebe tekao taj proces čišćenja?
Dana: Još odavno sam htjela napraviti nešto na tu temu, no tada to nije imalo neki konkretan oblik. Smatrala sam se za to pozvanom napraviti film jer to jest moja profesija, to je ono što ja jesam i što volim. Mislila sam tko će ako neću ja. U međuvremenu se i Mima Simić javno autala, zatim Helena Janečić i Ana Opalić, a ja se nisam makla. Kad sam vidjela Helenine i Anine jumbo plakate, bila sam potpuno fascinirana. U aktivizam sam ušla negdje 2000. i to radeći u kampanji „Ljubav je ljubav“. Tada još nisam bila autana, nego sam se samo pravila da radim svoj posao. Gledala sam tada te cure iz lezbijske organizacije Lori i divila im se. Kada sam tek ušla na scenu, znala sam se naći na kavama s ljudima s kojima sam znala da se nikad ne bih družila da nisu gej. Činila sam to iz jednostavne želje za pripadanjem. Prvu curu sam imala sa 17 godina, zatim sam dugo bila s dečkima, a kad sam se ponovo zaljubila u ženu, koja je bila hetero, nije prošlo najbolje. Ne samo da sam se opet zaljubila u ženu, nego još i u pogrešnu. Ni s kim nisam mogla o tome pričati. Oko 2005. godine, stvari su se promijenile, upoznala sam više interesantnih i kreativnih cura koje su gej, oformio se Bura bend u kojem sam plesala, počele smo zajedno trenirati nogomet. I to mi je bilo fora. Kad meni ljudi danas dođu i kažu da je bilo hrabro napraviti ovakav film, ja se sjetim ljudi koji su bili puno hrabriji prije desetak godina kad su organizirali prvi Zagreb Pride. Ja se ne bih usudila otići u policiju i tražiti dozvolu za to.

Q.hr.: Kako si uspjela nagovoriti svoje roditelje, koji i nisu najbolje prihvatili to da si ti gej, na snimanje ovog filma te kako to da oni tako opušteno govore ne samo o temi autanja, nego i o drugim pod tepih gurnutim i prešućenim obiteljskim temama?
Dana: I meni je bilo iznenađenje da su pristali snimiti film. Kad sam ih išla pitati za dozvolu, ozvučila sam se misleći da ću snimiti njihovo odbijanje i da ću onda raditi dramu o njihovom neprihvaćanju. Rekli su da vide da je to meni važno, a i sami vole film te im to nije bilo jako strano. Pri snimanju je osim nas bila samo snimateljica. Oni verbaliziraju stvari koje su svim roditeljima gej djece zajedničke i mnogi će se moći s njima poistovjetiti. Oni možda i nisu svjesni koliko je snažna društvena uvjetovanost njihovog neprihvaćanja, ono „šta će drugi reći?“. Jako se boje da će nam biti teže u životu zbog toga što smo gej i još uz to okrivljuju sebe misleći da su oni nešto pogriješili tijekom odgoja. Majke posebice imaju osjećaj krivnje. Ja nikako nisam razumjela kako je njima, kao obrazovanim ljudima, problem to što sam ja gej. Taj proces s njima, ponajprije s mamom, jer je tata neki drugačiji karakter, trajao je dosta dugo, deset-petnaest godina. Mi smo se snimali u času kad smo o toj temi već mogli razgovarati. Sada moja mama obožava moju djevojku i svaki smo vikend kod nje na ručku. Za potrebe filma smo se morali malo vratiti, ja u kožu tinejdžerke, a mama u fazu većeg odbijanja. Zanimljivo je bilo pratiti kako je mama svakim snimanjem bila sve mekša i mekša. Znala sam je napasti s riječima: Šta se sad praviš tolerantna? I meni samoj je dugo trebalo da se suočim s tim materijalom, a i čekala sam da oni budu spremni za to.

Q.hr.: Koliko si scenarija imala pripremljeno?
Dana: Malo. Ja sam znala koje su naše najbolnije točke, što je za svaku osobu i za svaki odnos bitno. To je film sa četvero  glumaca koji su do kraja iskreni. Da to nisu četiri jaka karaktera, to ne bi bilo to.

Q.hr.: Tvoj najhrabriji potez bilo je ne tvoje autanje nego razotkrivanje tvog odnosa prema bratu i njegovoj bolesti za koju si smatrala da je još jedan njegov način privlačenja pažnje. Dok si u roditeljskom neprihvaćanju ti bila žrtva, ovdje je on bio žrtva tvoga neprihvaćanja. Kako si se odlučila toliko ogoliti?
Dana: Željela sam prikazati da i mi, koji smo diskriminirani, također diskriminiramo. To kao da ide u nekoj spirali. Mama je doživjela veliki šok kad se je njena obitelj odrekla zbog njezinih životnih izbora, tata je imao neriješene emotivne odnose sa svojom majkom i onda se to projicira na njihov odnos prema meni i moj prema bratu. Te stvari kao da se prenose iz generacije u generaciju. Ja, koja za sebe tražim njihovo razumijevanje, nisam bila u stanju imati razumijevanje za nekog drugog. Ono što drugima zamjeraš na kraju i sam činiš. Ako postoji neka poruka ovog filma ona bi bila da trebamo slušati jedni druge. Problem je bio u tome što ja samu sebe dugo nisam prihvaćala i meni je trebalo da oni meni pomognu da samu sebe prihvatim. Treba imati na umu da je to bilo devedesetih godina kada nitko iz svijeta koji je meni bio privlačan, svijeta umjetnosti, nije bio autan. Željela sam pokazati da roditeljima treba dati šansu i dati im vremena.

Q.hr.: Jesi li imala ikad problema zbog toga što se lezbijka?
Dana:  Zapravo ne. Više sam ja samoj sebi stvarala probleme. Ne znam otkud sam ja naslijedila tako veliki strah. Imala sam osjećaj da će mi se, ako prihvatim da sam gej i autam se, cijeli život raspasti. Mislila sam da će me izbaciti s akademije, što se sigurno ne bi dogodilo. Ja sam čak imala i svoje pomalo homofobne faze kad sam se držala kao da to nema veze sa mnom. Uvijek sam bila dobar đak kojem je sve išlo i ovo je bila prva stvar koja mi ne ide. Ja sam se stvarno trudila da ne budem lezbijka, ali to nije išlo.

Q.hr.: Kakva su tvoja očekivanja od ovog filma?
Dana:  Taj film je važan za nas, za Hrvatsku i regiju, a publika u inozemstvu već se nagledala filmova o toj tematici. Osim toga, moji filmovi ne govore iz pozicije žrtve, a nas Zapad još uvijek gleda na taj način. Kod mog prvog filma „Sve 5!“ koji je govorio o prostitutki i porno glumici zbunjivalo ih je zašto to nije film o žrtvi. S filmom „Nije ti život pjesma Havaja“ išla sam na dosta radionica vani kako bih vidjela da li to koga zanima i oni su me stalno gurali u aktivističko područje. Tražio se prikaz ove teme na način da se vide prideovi i batinjanja. Za to bih čak dobila novce, no ja sam na kraju odbacila sve te snimke i napravila jednu intimnu, obiteljsku priču. Pri tome ni ja ni moja obitelj ne pripadamo u Balkan kakvim ga oni zamišljaju tako da nemam neka velika očekivanja. Riješila sam se kompleksa da moj film treba obići svijet i uspjeti vani i mogu sretno živjeti vidjevši da se domaći gledatelji uz moj film smiju, plaču i poistovjećuju s njim te da ga žele pokazati svojim roditeljima.

Q.hr.:  Što je to što te kod dokumentarnih filmova privlači?
Dana:  Dokumentarci mogu biti jako iskreni, a to je, čini mi se, nešto što fali hrvatskom filmu. Oni se mogu raditi s malom ekipom i malo novaca. I napokon, ono što mi se kod njih najviše sviđa jest sloboda. Uvijek se čudim kako su glumci u igranim filmovima neduhoviti, a ljudi u stvarnosti su jako duhoviti. Hrvatskom igranom filmu nedostaje autentičnost, a u dokumentarnom filmu to je datost. U igranom filmu je teško napraviti da su likovi uvjerljivi, da su uvjerljivo obučeni i da žive u uvjerljivim stanovima. Kao da se pri njihovom snimanju ne provodi dovoljno vremena da bi se sve to posložilo i mene to užasno smeta. Dokumentarni film može biti bolji ili lošiji, no nikad nećete biti prevareni.

Q.hr.:  Osim Doxa i Dokukina, odnedavno se dokumentarni filmovi mogu vidjeti u na javnoj televiziji u udarnim terminima. Kako bi objasnila povećanje popularnosti dokumentarnog filma?
Dana:  To je odjek svjetskog trenda. Prije se dokumentarce smatralo filmovima o životinjama i povijesnim ličnostima i bili su više neka vrsta dokumenta. Posljednjih deset godina, možda i nešto više, počeli su se snimati dokumentarni filmovi o svim mogućim temama. Dokumentarci polako osvajaju prostor koji je do sada zauzimao isključivo igrani film. Nažalost, bavljenje dokumentarnim filmom u Hrvatskoj još je uvijek hobi. Ja radim 150 poslova da mogu u slobodno vrijeme raditi na filmovima.

Foto: Nina Đurđević/ZagrebDox


3 komentara »

  • ivana kaze:

    fakat je lijep intervju

  • Ivana Djurdja kaze:

    super intervju, super Dana, super film!

  • Dana kaze:

    Za one koji su HAVAJE propustili na ZagrebDoxu, javljam da film počinje igrati u kinu Europa od 15. ožujka.

Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike