Publici morate dati nešto više od priče

Intervju: Brillante Mendoza:
Razgovarala: Ines Kotarac
:



Najveća zvijezda netom otvorenog petog po redu „One take festivala“ filipinski je redatelj Brillante Mendoza. Zagrebačka publika ima priliku u tri festivalska dana vidjeti gotovo cjelokupan njegov opus. Mendoza je filipinski film približio europskoj i svjetskoj publici, a zanimljiv nam je i kao jedan od najqueerastijih suvremenih redatelja. Bilo da grebe po teškim društvenim temama ili da nježno prilazi tijelu, Mendoza i njegovi filmovi neće nas ostaviti ravnodušnima U posljednjih par godina dobiva najprestižnije nagrade. Njegov film „Lola“ (Baka) iz 2009. godine prvi je filipinski film koji se natjecao u službenoj konkurenciji Festivala u Veneciji od 1985. godine. Godine 2008. njegov film „Servis“ postao prvi filipinski film u službenoj konkurenciji Cannesa od 1984. godine, a film „Kinatay“ prošle je godine Mendozi na Festivalu u Cannesu donio prestižnu nagradu za najbolju režiju. Kako je riječ o nezaustavljivom radoholičaru, od njega možemo još mnogo toga očekivati.


Gdje pronalazite inspiraciju za svoje filmove?
Inspiriraju me obični ljudi koje susrećem svaki dan na Filipinima. Sviđaju mi se filipinske priče iako se dobre priče mogu naći posvuda. Ne treba ih napuhivati kako bi odgovarale žanru filma.

Budući da u svojim filmovima pokušavate uhvatiti filipinsku realnost, zašto se niste odlučili za žanr dokumentarca?
Dokumentarci su nešto sasvim drugo. Estetika igranog i estetika dokumentarnog filma potpuno je različita. Radije biram narativne priče. Posebno je zanimljivo raditi fikcionalno djelo koje izgleda kao dokumentarno, staviti tanku granicu između igranog i dokumentarnog. U dokumentarcima se može manje eksperimentirati, svi znaju kako oni izgledaju.

Kako biste objasnili razliku između vaših i drugih filipinskih filmova? Po čemu se vaši ističu?
Mislim da uspijevam uhvatiti istinu i biti iskren koliko god mi to film dopušta. Pokušavam prenijeti stvarnost na najvjerodostojniji način. Ne smatram da radim posebne filmove. Drugi filmski umjetnici su mi u par navrata to potvrdili. Razlika je u načinu prikazivanja stvarnosti.

Kakve su reakcije filipinske publike na vaše filmove i možete li usporediti tu publiku s publikom u ostatku svijeta?

Postoji publika za moje filmove i na Filipinima, ali publika u Europi i drugdje u svijetu otvorenija je prema filmovima, odgojena ja za različite vrste filmova. Nažalost, na Filipinima to nije slučaj. U Europi prolaze i alternativni i art filmovi, a na Filipinima postoje samo mainstream filipinski i holivudski filmovi. Čak i ja, dok sam odrastao, s roditeljima sam išao sam u kino gledati samo takve filmove. Jednostavno nemamo toliko izbora. U sedamdesetim godinama prošlog stoljeća počeli su se i kod nas raditi filmovi koji su alternativnim filmašima bili zanimljivi, no, nažalost, ta se tendencija nije nastavila jer je u to vrijeme bilo skupo raditi filmove. U devedesetima, napretkom tehnologije, postalo je lakše i jeftinije snimiti film pa je bilo za očekivati da će filmska industrija procvjetati.

Nazivaju vas velikim redateljem tijela, kako biste opisali način na koji tretirate tijelo u svojim filmovima?
Važno je dobro razraditi likove i njihove emocije, a ne samo priču. Većina mojih filmova bavi se društvenim pitanjima i nepravdom koja postoji u društvu. Potrebno je poznavati kontekst iz kojeg likovi dolaze i zato ga nastojim pokazati kako bi moje filmove razumjeli i stranci. Nastojim da moji filmovi budu osobni i da se publika poveže s njima, a ne da ih promatra s distance.Da bi se to dogodilo, morate im dati nešto više od priče. Želim da osjete cjelokupnu stvarnost, ne samo slike, nego i mirise i dodire. Moj film „Maser“ jako je senzualan, prikaz tijela izrazito je naglašen, ali ne zanemarujem ni druga osjetila.

Zvuk je hiperrealističan u vašim filmovima. Zašto stavljate tako velik naglasak upravo na zvuk?
Morali biste otići u Aziju, na Filipine kako biste to razumjeli. Tamo neprestano postoji neka buka, to čini okolinu jako živom, ali ponekad i zamornom. Takva je naša kultura. Ne postoje mjesta poput ovog (kino Tuškanac) gdje možete na miru sjesti i razgovarati. Kod nas ne postoji tišina, čak ni noću. Upravo zbog naglašenog zvuka u mojim filmovima, mislim da uspijevaju vjerno prikazati filipinsku kulturu.

Zašto vam je toliko važno dati vjernu sliku?
Činim to kako bih povezao filmove s ljudima. Treba biti vjeran i kad se ne pokazuje samo lijepa strana društva i dobre karakteristike likova. To ih čini ljudskijima. A kad si čovjek, sklon si pogreškama i izborima koji često nisu ni ispravni ni logični. Te bi se priče mogle dogoditi svakome.

Zašto vam većina filmova ima queer tematiku?

Osim što sam i sâm gay… Filipini su, poput Hrvatske, katolička zemlja. Kod nas je preko 90 posto katolika i religija je važna sastavnica tamošnjeg života. Queer osobe stoga nisu baš najbolje prihvaćene u društvu. S druge strane, gay ljudi su posvuda, postoje u mnogim obiteljima tako da to funkcionira kao javna tajna. Iako queer teme nisu središnje u mojim filmovima, važno mi je da su prisutne.

Kolika je zapravo diskriminacija u vašoj zemlji?
Mislim da nema dijela svijeta gdje gay ljudi nisu diskriminirani. Iako je filipinsko društvo konzervativno, može se reći da jedno od otvorenijih u svijetu. Mi nemamo gay brakove, ali postoje gay klubovi, a na ulici se mogu vidjeti gay parovi koji se ponašaju slobodno, muškarci u ženskoj odjeći….

Glumac Coco Martin pojavljuje su u većini vaših filmova. Da li vam je on inspiracija ili nešto drugo?
Otkrio sam ga kad smo radili audiciju za film „Maser“. Isticao se među svima drugima jer je bio tako sitan i djelovao tako nevino. U pripremama za film između nas je nastala posebna veza. On je uistinu razumio što sam svojim filmova htio reći. Jako je inteligentan glumac, a kroz godine smo razvili neku vrstu prijateljstva.

Koja je najzanimljivija kritika koju ste čuli ili pročitali o nekim svojim filmovima?
Roger Ebert nazvao je moj film „Kinatay“ najgorim filmom ikad prikazanim na Cannesu. To je napisao prije nego što sam osvojio nagradu za najboljeg redatelja na tom festivalu. Ne znam je li kasnije promijenio mišljenje. Godinu dana kasnije netko je isto tvrdio za film „Serbis“. Nemam ništa protiv toga da sam najgori redatelj u Cannesu dokle god se moji filmovi tamo prikazuju svake godine. 

Foto: topnews.in

Leave a Reply