autor:

Sreće li i radosti kada dobiješ zahvalan zadatak blaćenja javnog prijevoza, posebno onog zagrebačkog, koji je na udaru kritika već godinama, posebno u posljednje vrijeme.

Ipak, u ovom tekstu se nećemo žaliti na preskupe karte, sporost tramvaja, ukidanje plaćanja sms-om ili to da nam ne daju unositi bicikle unutra (zapravo smo se, evo, i na to požalili) već na puno ozbiljniji problem – a to je učestalo nasilje koje se u njima događa.

U posljednjih su se šest mjeseci tako čak dva homofobna napada dogodila upravo u gradskom prijevozu, a i sam sam osobno upoznat sa situacijama kakve se u njima, posebno u noćnim tramvajima, znaju događati. Većinu ozbiljnijih homofobnih ispada doživio sam upravo u tramvajima ili na njihovim stajalištima a dugo vremena mi nije bilo svejedno s istim putovati doma usred noći okružen sumnjivim ekipama.

Nažalost, prvospomenuti slučajevi koji su završili sudskim parnicama pokazali su, iako se napad može dogoditi bilo gdje, tramvaj ne odudara od ulice po stavu prisutnih. Vozači će se malo kad pobuniti oko bilo čega što se u tramvaju događa (osim kada unosite bicikl), često iz iz straha, a događa se da na same incidente iz istih razloga, jer nasilje i divljanje „nije njihov problem“, ne reagiraju.

Ipak, prema uvjetima prijevoza koji stoje u ZET-ovu pravilniku piše kako „vozač vozila ne smije primiti na prijevoz osobu koja svojim ponašanjem ugrožava sigurnost putnika i vozila“.

Prednost novih tramvaja su svakako kamere zbog kojih se događa manje incidenata, no, novi tramvaji rijetko do nikad voze u noćnim smjenama.

Zanimljiv je primjer Sarajava u kojem, odnedavno, umjesto kontrolora patroliraju zaštitari koji štite putnike otkada je u jednom incidentu izboden maloljetnik. Ipak, i njihove patrole traju svega od 6 ujutro do 11 navečer.

Je li zapravo, bez ovakvih primjera gdje zaštitari preuzimaju i funkciju konduktera, moguće konkretno zaštiti putnike? Javni prijevoz je upravo ono što mu ime i kaže – javan. Otvoren za sve bez obzira na pristojno ponašanje a zapravo se često ni ne razlikuje od obične ulice. Odgovornost onih koji su slučajno i službeno tu minimalna je i ne mislim da će ju se, barem dok kao društvo u cjelini u većem broju ne steknemo razinu civiliziranog ponašanja, zapravo i moći promijeniti.