autor:

Kampanja: Dosta homofobije

Centar za LGBT ravnopravnost (Queer Zagreb, Zagreb Pride i LORI), u suradnji s CMSom, ovoga četvrtka pokreće veliku kampanju protiv homofobije, u kojoj su sudjelovale osobe iz hrvatskog javnog života, kao i pojedinci iz LGBT populacije. Povodom sudjelovanja u kampanji (koja kreće ovaj četvrtak), razgovarali smo s Jelenom Popović-Volarić o kampanji, ali i o njenim stavovima o homofobiji u Hrvatskoj.

Pogledajte video intervju ovdje, a transkript čitavog intervjua pročitajte ispod!

Qhr:Za početak, možeš li reći kako to da si se uključila u ovu akciju?
J.P.V.:Najiskrenije, pozvali su  me, objasnili mi koncept, koji mi se jako svidio jer zaista mislim da je to tema o kojoj treba govoriti, i za koju treba raditi. Dobili su me na prvu jer je to stvarno jako bitna stvar.

Qhr:Kako to da su baš tebe pozvali? Jesi li i prije istupala javno protiv homofobije i diskriminacije općenito?
J.P.V.: Dobro, kako to da su baš mene pozvali mislim da morate pitati njih. Pretpostavljam da se radi o tome da sam ja na neki način vrlo jasno dala do znanja tijekom svog radnog djelovanja da mi  je homofobija nešto potpuno neprihvatljivo, da ne radim nikakvu distinkciju između ljudi zbog njihove seksualne orijentacije i njihovih životnih izbora općenito, tako da je to možda neki put…

Glavnu urednicu Queer.hr portala sam upoznala na Queer Zagreb festivalu pa pretpostavljam da je ona i tim putem došla do spoznaje da sam ja netko tko  apsolutno podržava ovakvu vrstu akcija.

Qhr: Popričajmo o homofobiji u Hrvatskoj. Je li se situacija poboljšala u zadnjih petnaestak godina?
J.P.V.: Ja bih vam voljela reći da mislim da je, međutim, bojim se da me činjenice poput onog tragičnog događaja u Splitu demantiraju. Moja je sreća što se krećem u specifičnom krugu ljudi koji su velikom većinom ili iz umjetničkih krugova ili visoko obrazovani, akademski građani koji razmišljaju na, nazovimo to tako, urbanom nivou, te ja osobno  i moji prijatelji, jer smo izolirani, nemamo doticaja s homofobijom ili bilo kojom fobijom. Ali, isto tako sam svjesna, jer sam informirana o tome što se događa u Hrvatskoj, jer čitam portale, pratim vijesti, i zato što mi mnogi moji prijatelji homoseksualci prepričaju, da su stavovi posve drugačiji od onih koje mi njegujemo u našim prijateljskim krugovima. To je nešto na čemu se treba raditi i što ne bi trebalo stavljati ispod tepiha,  ignorirati i na što ne bi trebalo odmahivati rukom čemu smo svi skloni jer se ne želiš baviti budalama, jer se ne želiš opterećivati, jer se ne želiš spustiti na nečiji nivo. Međutim, ako se ne diže razina svijesti, ako se ne razgovara o tome onda smo zapravo i mi odgovorni  jer se ne bavimo aktivno pitanjem homofobije koja  može onda prerasti u fizičko nasilje i psihičko nasilje koje je jednako grozno, jer to hoće li netko nekoga lupiti je lako kažnjivo, može se sudski progoniti itd. Međutim, psihičko i emotivno nasilje je izuzetno prisutno protiv čega treba isto tako djelovati.

Qhr: Spomenula si akademske građane, a što je s političarima i političarkama koji u svojim istupima imaju homofobne stavove, a trebali bi zastupati svakoga građanina Hrvatske? Misliš li da oni odmažu cijeloj situaciji?
J.P.V.: Apsolutno odmažu. Morate uzeti u obzir, znam o kome govorite, da je veliki problem hrvatska desnica. Oni zastupaju konzervativne stavove u svakom pogledu, pod egidom tradicije. Mislim da se tradicionalno, a što se u Hrvatskoj redovno događa, ne bi smjelo miješati s konzervativnim, s nazadnim, s primitivnim a to se, nažalost, čin,i i kao takvo se prodaje glasačima odnosno građanima.  To što je netko vjernik ne znači da mora biti primitivan i nazadan, agresivan i uskih pogleda. To što je netko odabrao  za sebe  određeni tip života ne znači da ne može biti otvoren prema bilo kojem drugom stilu života koji svatko od nas ima pravo, osnovno ljudsko pravo, izabrati. Ta konkretna  političarka i slični političari, za mene nisu netko tko bi uopće trebao biti na listi za ozbiljnu odgovornu poziciju a kamoli sjediti na njoj.  To je moj stav. Nažalost, hrvatskim građanima i glasačima se pod egidom tradicije, vjere, jer ovo je ipak 90 % i više katolička zemlja, prodaje nasilje. U svakom smislu. Ne mislim samo na fizičko, već  maltretiranje, bulling u školama, guranje ispod tepiha svega što je drugačije, mislim na strah od drugačijeg koji mora roditi neku vrstu frustracije i straha koji onda dovode do  nasilja. To je krug koji se treba presjeći. Evo, zato sam tu.

Qhr: Jesu li ovakvi spotovi pravi način borbe protiv diskriminacije ili homofobije? Misliš li da je starija populacija nepopravljiva ili oni mogu promijeniti mišljenje?
J.P.V.: Ne mislim da je išta nepopravljivo. Zapravo, reći ću nadam se da nije. Mislim da su (ovi spotovi) jedan dio mozaika koji mora postojati. Ni sama  ne znam hoće li oni nešto promijeniti ali sama činjenica…Evo,  baš sam jutros razgovarala s jednim svojim prijateljem, homoseksualcem, i pitala sam ga misliš li da će ovo išta promijeniti?  Baš me zanimalo njegovo mišljenje. I on je rekao: znaš što, ne znam, ali jako je bitno da se konstantno govori o tome jer će ljudi onda barem podsvjesno primiti  informaciju da je to ok, normalno i prirodno i da to postoji. Jer se u Hrvatskoj stvara slika da je to nešto jako čudno, što postoji u užasno malom broju i ljudi se skrivaju zbog toga i onda su ti ljudi kao da su s neke druge planete sišli. Mislim, to je prirodno kao što je prirodan moj heteroseksualizam ili nešto deseto, kao kad netko odluči živjeti u celibatu zbog Isusa. Ne znam zašto bi to bilo prirodnije ili normalnije od nekog tko je homoseksualac. Meni nije.

Video intervju: Video sekcija KSET-a